Soren je mladić iz Danske koji već godinama redovno sudjeluje u Maršu mira, manifestaciji koja odaje počast žrtvama genocida u Srebrenici. Soren kaže da ga na ovaj put motivira ogromno poštovanje prema žrtvama ovog tragičnog događaja. Svake godine prolazi stazama gdje su ubijeni hiljade muškaraca, u pratnji prijatelja iz Bosanske Krupe.
“Sve je počelo prije šest godina kad sam odlučio putovati po Balkanu. Čuo sam za Marš mira i vratio se u Bosnu i Hercegovinu prije tri godine. Tada sam upoznao ljude iz Bosanske Krupe i sada sam ovdje u Nezuku četvrti put zaredom. Fizički je vrlo zahtjevno, posebno kad je vruće, ali kad vidim mlađe i starije od sebe kako hodaju bez prigovaranja, to me zaista impresionira,” priča Soren.
Prije nekoliko godina, Soren nije znao mnogo o Srebrenici. Danas je ponosni član grupe od stotinjak dugogodišnjih učesnika iz Bosanske Krupe. “Ono što sam naučio o onome što se dogodilo u Srebrenici je užasno. Emocije su vrlo intenzivne kad stignemo u Potočare. Tokom Marša atmosfera je puna energije, ali kad stignemo u Potočare, sve se promijeni. Niko ne progovara, svi su tužni satima nakon dolaska,” dodaje Soren.
Za Sorena, putovanje je teško ne samo fizički, već i emocionalno. “Najviše me pogađa kombinacija vrućine i teškog terena, jer dolazim iz sjeverne Evrope gdje je uglavnom hladno. Emocionalno, najteže je vidjeti žene pored mezara. Svi znamo da tu leži njihov brat, sin, otac, muž, neko od porodice ubijen bez razloga. Moji roditelji me podržavaju, sjećaju se vijesti iz tog vremena. Svi u Danskoj koji su generacija mojih roditelja znaju za Srebrenicu,” objašnjava Soren.
Ove godine, Soren nije došao sam – sa sobom je poveo i svoju djevojku. “Volimo putovati zajedno, pa sam pomislio zašto ne bismo zajedno prošli i ovaj put. Nisam siguran hoću li doći naredne godine, uvijek mislim da ću imati druge planove, ali se uvijek vratim ovdje. Poseban je osjećaj biti ovdje, pogotovo jer sam jedini stranac. Možda ima još nekih veterana ili vojnika sa sjevera, ali vjerujem da smo moja djevojka i ja jedini bez ikakvog doticaja s ovim mjestom. Ovdje smo samo zbog ogromnog poštovanja,” zaključuje Soren.
Sa osmijehom dodaje kako su prijatelji iz Bosanske Krupe imali poteškoća s izgovaranjem njegovog danskog imena, pa su mu dali ime Hamza, na koje se uredno odaziva.
