Iran ponovo prikazuje svoje podzemne raketne komplekse: poruka snage, otpornosti i odvraćanja

Iran je još jednom skrenuo pažnju međunarodne javnosti prikazivanjem jednog od svojih podzemnih raketnih kompleksa, objavivši snimke koji otkrivaju dugačke tunele, raspoređene rakete, lansere i različitu vojnu opremu. Ovakve objave nisu samo tehnički prikaz vojne infrastrukture, nego i pažljivo osmišljena politička poruka. Teheran time šalje signal da njegova raketna moć nije iscrpljena, uprkos godinama sankcija, pritiscima i napadima na vojne ciljeve.

U kompleksu su se, prema navodima iranskih medija, pojavili i visoki vojni zvaničnici, među njima general-major Ahmad Vahidi, komandant Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), kao i komandant Vazdušno-kosmičkih snaga ove formacije, general Majid Mousavi. Njihovo prisustvo dodatno naglašava značaj koji iransko vojno i političko rukovodstvo pridaje ovakvim prikazima. Tokom posjete, Vahidi je, kako je objavljeno, upoznat sa stepenom borbene pripravnosti i novim dostignućima u raketnom programu, što ukazuje da se razvoj ovih kapaciteta predstavlja kao pitanje nacionalne sigurnosti i strateškog prestiža.

Iako su objavljeni kadrovi izazvali veliku pažnju, iranske vlasti nisu otkrile ključne detalje o kompleksu. Nije poznata precizna lokacija objekta, niti njegove dimenzije, kapacitet ili ukupan broj projektila koji se tamo nalaze. Upravo ta neodređenost dio je šire strategije tajnosti koja prati iranski raketni program. Snimci prikazuju osvetljene podzemne prolaze, vojna vozila i sisteme koji su raspoređeni tako da sugeriraju visoki nivo organizacije i spremnosti, ali bez mogućnosti nezavisne provjere ostaje otvoreno pitanje koliko je prikazani kompleks zaista operativno spreman i koliko je raketa u njemu stvarno smješteno.

Prema iranskim tvrdnjama, riječ je o novom dvostrukom lanseru, što dodatno podcrtava namjeru Teherana da pokaže tehnološki napredak i sposobnost za brzo raspoređivanje različitih tipova projektila. Takvi sistemi posebno su važni jer omogućavaju veću fleksibilnost na terenu, kraće vrijeme reakcije i bolju zaštitu u slučaju napada iz zraka. Za zemlje koje pažljivo prate iranski vojni potencijal, svaki novi prikaz ovakve opreme postaje dio šire analize o tome koliko Iran može izdržati eventualni sukob i koliko brzo može odgovoriti na pritisak ili udar.

Ono što se često naziva „raketni grad“ zapravo nije jedan jedini objekat, nego dio mnogo šire mreže podzemnih vojnih postrojenja koja Iran gradi decenijama. Takvi kompleksi uključuju skladišta, lansirne položaje, servisne prostore i prolaze kroz koje se rakete i oprema mogu premještati bez izlaganja na površini. Posebno su važni planinski predjeli, gdje duboko ukopani tuneli mogu pružiti dodatni stepen zaštite od preciznih udara i izviđanja iz zraka. Ideja je jednostavna, ali vojno vrlo značajna: što je više oružja skriveno ispod zemlje, to je teže protivniku da ga u jednom napadu uništi ili onesposobi.

Upravo zbog toga se podzemna infrastruktura smatra jednim od ključnih stubova iranske odbrambene doktrine. Iran ne oslanja svoju sigurnost samo na klasične baze i vidljive objekte, već na mrežu tunela koja povezuje skladištenje, održavanje, pripremu i eventualno lansiranje raketa. Ovakav sistem daje prednost u preživljavanju prvog udara, ali i u raspoređivanju snaga na više lokacija. Čak i ako neprijatelj pogodi ulaz u kompleks ili uništi dio pristupnih puteva, to ne mora značiti da su duboko smještene rakete i dalje neupotrebljive. Podzemna infrastruktura smanjuje ranjivost, ali je ne uklanja potpuno.

Značaj ovih objekata dodatno je došao do izražaja tokom nedavnih sukoba i udara koje su izvodile Sjedinjene Američke Države i Izrael na iranske vojne ciljeve. Napadi su, prema dostupnim informacijama, bili usmjereni i na raketne baze, ulaze u tunele te lansere na površini. Ipak, tačne procjene štete ostaju sporne, jer različiti izvori nude različita tumačenja o tome koliko je iranska raketna moć zaista oslabljenja. Iran, s druge strane, tvrdi da je sačuvao veliki dio svojih kapaciteta i da je čak dodatno unaprijedio proizvodnju i raspoređivanje projektila, nastojeći pokazati da ga napadi nisu strateški slomili.

Za Washington i Tel Aviv, podzemni kompleksi predstavljaju ozbiljan izazov jer otežavaju planiranje preciznih udara. U praksi to znači da nije dovoljno gađati samo vidljive mete na površini; potrebno je identifikovati čitavu logističku mrežu, komunikacijske tačke, podzemne hodnike i alternativne izlaze. Ipak, i takva infrastruktura ima svoje slabosti. Ako su pogođeni ulazi, električne veze, ventilacija ili komunikacioni sistemi, funkcionalnost kompleksa može biti značajno umanjena. Drugim riječima, podzemni sistemi jesu otporniji, ali nisu potpuno neprobojni, posebno u slučaju dugotrajnog i koordiniranog napada.

Objavljivanje ovakvih snimaka zato ima dvostruku ulogu. Na domaćem planu, ono treba da uvjeri iransku javnost da država i dalje posjeduje snažne odbrambene kapacitete, uprkos pritiscima i napadima. Na međunarodnom planu, poruka je mnogo direktnija: Iran želi pokazati da bi svaki novi pokušaj udara mogao naići na odgovor iz infrastrukture koju je teško locirati i potpuno uništiti. To je klasična strategija odvraćanja, u kojoj sama vidljivost vojne moći treba da smanji vjerovatnoću napada protivnika.

Raketni program je već dugo u središtu iranske vojne strategije, naročito zato što Teheran ne raspolaže istim nivoom klasične zračne dominacije kao njegovi glavni rivali. Balističke i krstareće rakete zato imaju ulogu kompenzacije, ali i instrumenta političkog uticaja. Ipak, ni najnoviji snimci ne otkrivaju koliko je raketa zaista spremno za upotrebu, koliko je lansera operativno niti koliko bi brzo Iran mogao izvesti masovno lansiranje u slučaju većeg sukoba. Takvi podaci ostaju unutar strogo kontrolisanih vojnih struktura i nisu dostupni javnosti.

U širem geopolitičkom smislu, ovakve objave dolaze u trenutku pojačanih tenzija i rastuće neizvjesnosti u regionu. Svaki prikaz podzemnog kompleksa stoga nije samo demonstracija oružja, nego i podsjetnik da Iran računa na dugotrajan otpor, disperziju svojih kapaciteta i mogućnost da preživi prvi udar. Za posmatrače međunarodnih odnosa, riječ je o još jednom primjeru kako Teheran koristi vojnu transparentnost samo onoliko koliko mu ona donosi stratešku korist, dok najvažniji detalji ostaju skriveni ispod zemlje.