Hercegovina, Haški sud i političko pamćenje: zašto je Milanovićev posjet izazvao nove polemike
Posjeta hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića Hercegovini ponovo je otvorila jednu od najosjetljivijih tema u savremenim odnosima između Hrvatske i Bosne i Hercegovine: odnos prema ratnim zločinima, razaranjima i etničkom čišćenju počinjenom u Hercegovini tokom rata devedesetih. Osvrt novinara Borisa Pavelića, koji je prenio portal Tačno.net, nije tek komentar jednog političkog putovanja, nego ozbiljno podsjećanje na to koliko su rane iz rata i dalje prisutne, naročito u mjestima kao što su Stolac, Čapljina i Mostar.
Pavelić u svom tekstu postavlja neugodno, ali važno pitanje: da li vodeći hrvatski političari zaista razumiju šta se dogodilo u Hercegovini 1993. godine, ili o tim događajima govore selektivno, uz prešućivanje presuda međunarodnih sudova i odgovornosti vlastitih institucija? Upravo tu leži srž spora. Nije riječ samo o interpretaciji prošlosti, nego o tome da li se ratno naslijeđe priznaje cjelovito, bez uljepšavanja i bez politički zgodnih izostavljanja.
U fokusu su događaji koji su, prema haškim presudama i optužnicama, uključivali sistematsko protjerivanje bošnjačkog stanovništva, zatvaranja muškaraca, pljačku imovine, rušenje vjerskih i kulturnih objekata te preuzimanje teritorija uz nasilnu promjenu demografske slike. Pavelić podsjeća da se sve to nije dogodilo u nekoj dalekoj periferiji historije, nego u srcu Hercegovine, u gradovima i općinama koji su poslije rata ostali duboko podijeljeni i opterećeni traumom.
Haške presude kao podsjetnik na činjenice koje se ne mogu ignorisati
Jedan od najvažnijih elemenata ovakvih tekstova jeste podsjećanje da ratna zbivanja u Hercegovini nisu samo predmet političkog sporenja, nego i pravosudno utvrđenih činjenica. Haški tribunal je kroz procese protiv političkog i vojnog vrha Herceg-Bosne detaljno razmatrao događaje u Mostaru, Stocu, Čapljini i drugim mjestima. Te presude nisu nastale kao rezultat dnevne politike, nego nakon dugotrajnog prikupljanja dokaza, svjedočenja preživjelih i analize komandne odgovornosti.
U optužnicama i presudama opisivane su operacije tokom kojih je bošnjačko stanovništvo bilo prisiljavano da napusti svoje domove, a mnogi su završavali u logorima ili na improviziranim mjestima zatočenja. Takvi događaji ostavili su duboke posljedice: razorene porodice, uništena imovina, prekinuti životi i dugoročna nepovjerenja među zajednicama. Zato je svako javno oglašavanje političkih lidera o Hercegovini više od diplomatske geste; ono je i test njihove spremnosti da se suoče s historijom.
Pavelić u svom osvrtu posebno problematizira ton Milanovićevih izjava, tvrdeći da je nastup djelovao površno i nezainteresirano za dubinu tragedije koja je pogodila lokalno stanovništvo. Takva kritika ne odnosi se samo na jednu rečenicu ili jedan govor, nego na širi obrazac ponašanja prema prostoru koji je u ratu pretrpio ogromna razaranja. Ono što se prešućuje često je jednako važno kao i ono što se izgovori, a u ovom slučaju, prema autoru, prešućene su ključne činjenice.
Stolac, Čapljina i Mostar: gradovi koji nose teret prošlosti
Stolac je, kako podsjeća tekst, postao simbol nasilne promjene prostora i identiteta. Rušenje džamija, uklanjanje tragova otomanske arhitekture i masovno protjerivanje stanovništva ostavili su posljedice koje se ne mogu vratiti samo obnovom fasada ili infrastrukturom. Obnova zgrada ne znači nužno obnovu povjerenja, a to je posebno vidljivo u mjestima gdje su škole i dalje razdvojene, gdje zajednice žive paralelno i gdje se prošlost i dalje osjeća u svakodnevnom životu.
Mostar je u tom smislu još složeniji primjer. Grad je tokom rata pretrpio fizičko razaranje, ali i simboličko lomljenje njegovog multietničkog karaktera. Razaranja u Mostaru nisu bila samo vojni događaj nego i napad na ideju grada kao zajedničkog prostora. Stoga se svako površno političko obilazak Mostara ili njegovog zaleđa, bez jasnog odnosa prema ratnim zločinima, doživljava kao izbjegavanje odgovornosti, a ne kao znak pomirenja.
Čapljina, kao i druga mjesta u Hercegovini, također je dio šire slike u kojoj se prepliću rat, demografske promjene i dugotrajne političke posljedice. U takvom kontekstu, pitanje nije samo ko je gdje bio tokom rata, već i ko danas pokazuje spremnost da govori o žrtvama svih strana, bez selektivnog pamćenja. To je ključni uslov za bilo kakav ozbiljan dijalog između država i naroda u regiji.
Politika sjećanja i odgovornost javnih zvaničnika
Jedna od centralnih poruka ovog osvrta odnosi se na politiku sjećanja. U postjugoslavenskom prostoru ona je često fragmentirana, nacionalno filtrirana i zavisna od trenutne političke potrebe. Zbog toga javni zvaničnici nerijetko govore o vlastitim žrtvama, dok prešućuju patnje drugih zajednica. Upravo tu nastaje problem: bez priznanja tuđe patnje nema ni iskrenog pomirenja.
Autor teksta stoga Milanovića optužuje ne samo za nepoznavanje činjenica, nego i za političku nezrelost. Ukoliko jedan visoki državni zvaničnik dolazi u područje koje nosi tako teško ratno naslijeđe, od njega se očekuje da pokaže više od protokolarne uljudnosti. Očekuje se senzibilitet, spremnost da čuje različite glasove i svijest o tome da su posljedice rata i dalje vidljive u svakom aspektu života lokalnih zajednica.
U tom smislu, važna je i činjenica da su u središtu problema ne samo političari nego i institucije: od sudova do obrazovnih sistema, od lokalne vlasti do vjerskih zajednica. Kada se jedna istorijska tragedija stalno tumači kroz prizmu nacionalnog interesa, društvo ostaje zarobljeno u krugu poricanja. Zato ovakvi tekstovi imaju značaj koji nadilazi novinsku kolumnu; oni služe kao podsjetnik da se prošlost ne može brisati šutnjom.
Zašto je važno govoriti o ratnim zločinima bez relativizacije
Govorenje o ratnim zločinima nije usmjereno protiv jednog naroda, nego protiv ideje da se zločin može opravdati političkim ciljevima. Upravo zato je važno da se u javnom prostoru jasno imenuju događaji iz 1993. godine, bez ublažavanja i bez pokušaja da se oni predstave kao „nužne ratne mjere“. Takvo relativiziranje ne pomaže nikome, a najmanje onima koji i danas žive s posljedicama rata.
U Bosni i Hercegovini, gdje su historijske traume i dalje dio svakodnevne politike, svaki pokušaj iskrenog suočavanja s prošlošću ima veliku vrijednost. To znači da političari, novinari i javne institucije moraju govoriti precizno, odgovorno i s poštovanjem prema žrtvama. Selektivno sjećanje nije neutralno; ono oblikuje buduće generacije i određuje hoće li društvo graditi mir na istini ili na potisnutim traumama.
Zato je Pavelićev tekst mnogo više od reakcije na jedan politički posjet. On je podsjetnik da Hercegovina nije prostor gdje se može govoriti o razvoju, evropskim vrijednostima i dobrim odnosima, a istovremeno ignorisati najteže stranice novije historije. Ako postoji želja za stvarnim dijalogom, onda ona mora počivati na priznanju činjenica, poštovanju prema žrtvama i spremnosti da se odgovornost ne dijeli prema nacionalnoj pripadnosti, nego prema djelima.
Na kraju, upravo u tome leži i šira poruka ovog osvrta: bez istine o ratu nema ni održivog mira. Hercegovina i danas nosi ožiljke, a političari koji dolaze u taj prostor ne bi smjeli nastupati kao da je riječ o običnom protokolarnom obilasku. Od njih se očekuje više znanja, više empatije i više hrabrosti da izgovore ono što je potvrđeno i na sudu i u sjećanju preživjelih. Sve manje od toga znači nastavak stare nepravde drugim sredstvima.













