Snaga jutarnjeg i večernjeg zikra u zaštiti muslimana

U svakodnevnom životu muslimana, zikr i dove zauzimaju posebno mjesto, jer nisu samo puko izgovaranje riječi, nego način da se srce veže za Allaha, dž.š., i da vjernik bude svjestan Njegove blizine, pomoći i zaštite. Islamska tradicija posebno naglašava važnost redovnog učenja jutarnjeg i večernjeg zikra, istigfara, salavata na Poslanika, s.a.v.s., te veličanja Allaha riječima koje su prenesene u vjerodostojnim predajama. Ove dove nisu ograničene samo na duhovni mir, nego imaju i praktičnu dimenziju, jer muslimanu pružaju osjećaj sigurnosti, smirenosti i oslonca na Stvoritelja u vremenu kada je izložen različitim životnim izazovima, vidljivim i nevidljivim.

Posebno je važno razumjeti da je jutarnji i večernji zikr jedan od najdjelotvornijih štitova koje vjernik može imati. U tradicionalnom islamskom učenju naglašava se da ove dove imaju preventivnu ulogu protiv uznemiravanja iz duhovnog svijeta, uključujući štetne utjecaje džina, sihra, uroka i drugih nevidljivih zala. Naravno, musliman ne smije zanemariti ni druge šerijatski propisane načine zaštite, poput oslanjanja na Allaha, učenja Kur’ana, čuvanja namaza i stalnog istigfara, ali je poznato da su jutarnji i večernji zikrovi među najpreporučivanijim praksama. Njihova vrijednost nije samo u samim riječima, nego i u kontinuiranoj duhovnoj disciplini koju stvaraju u životu vjernika.

Uleme često podsjećaju da svaka dova ima svoju svrhu i posebnu mudrost. Neke dove su vezane za zaštitu, druge za zahvalnost, treće za traženje oprosta ili traženje bereketa u vremenu, zdravlju i porodici. Među savremenim učenjacima koji su skrenuli pažnju na posebnu korisnost pojedinih dova nalazi se i šejh Salih el-Megamisi, koji je u svojim obraćanjima isticao da se osobno uvjerio u djelotvornost jedne dove koja, uz Allahovu dozvolu, može biti izuzetno snažna zaštita za muslimana. Prema njegovim riječima, korist ove dove nije ostala samo teorijska, nego se pokazala u praksi, kako u njegovom vlastitom životu, tako i u životima članova njegove porodice. Takva svjedočanstva dodatno podsjećaju vjernike da duhovna zaštita nije apstraktan pojam, već konkretna stvarnost koju čovjek osjeća kroz Allahovu milost.

Posebno zanimljiv primjer koji se prenosi u islamskoj tradiciji vezan je za Ka’ba el-Ahbara, r.a., poznatog tabi’ina i učenjaka koji je isprva bio jevrejski autoritet, a zatim je prihvatio islam. Njegovo znanje i ugled bili su veliki, ali je upravo zbog prelaska na islam bio izložen neprijateljstvu određenih ljudi iz svog okruženja. Prenosi se da su mu pravili spletke i pokušavali da mu naude, uključujući i pokušaje da ga opsihre. Međutim, on je redovno učio ovu dovu, naročito prije izlaska i zalaska Sunca, i govorio da ga je Allah, dž.š., sačuvao njihovog zla. U prenesenim riječima stoji: „Tako mi Allaha, da mi nije ove dove, Jevreji bi me davno opsihrili.“ Ova izjava nije samo historijska anegdota, nego snažna poruka o vrijednosti oslanjanja na Allaha i ustrajnosti u zikru.

Dova koja se posebno preporučuje u ovom kontekstu glasi: „Eu’zu bi vedžhillahi-l-azim, ellezi lejse šej’un a’zame minhu, ve bi kelimatillahi tammati, eleti la judžavizuhunne berrun vela fadžir. Ve bi esmaillahi-l-husna, kulliha, ma a’limtu minha, ve ma lem a’lem. Ve min šerri ma haleka, ve zere’a ve bera’e.“ Prevedeno, to je traženje utočišta u Allahovom veličanstvenom licu, u Njegovim savršenim riječima i u Njegovim najljepšim imenima od svakog zla onoga što je stvorio, oblikovao i izveo u postojanje. Ova dova je zabilježena kod Imama Malika u El-Muvetti, kao i kod El-Bejhekija u djelu Esma ve sifat, a Ibn Kajjim je spomenuo da su prenosioci ove predaje od Ka’ba el-Ahbara, r.a., pouzdani. To dodatno daje težinu njenoj važnosti u islamskoj praksi.

Važno je naglasiti da musliman ne treba ovu dovu posmatrati izolirano, nego kao dio šireg sistema duhovne zaštite. Uz nju se preporučuje redovno učenje estagfirullah, zatim riječi poput subhanallahi ve bihamdi i subhanallahi-l-azim, kao i obilno donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.s., riječima: „Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed“. Ove formule ne samo da povećavaju nagradu, nego čiste srce od nemara, smiruju dušu i jačaju osjećaj bliskosti sa Stvoriteljem. Kada se takve dove uče svakodnevno, one postaju duhovna navika, a navika se pretvara u zaštitu, jer vjernik živi u stalnom sjećanju na Allaha.

Posebnu vrijednost ima učenje ovakvih dova ujutro prije izlaska Sunca i pred akšam, jer su to vremena kada je čovjeku potrebna dodatna duhovna budnost. Jutro je početak dana, trenutak kada čovjek izlazi u svijet obaveza, iskušenja i nepoznanica, dok je večer vrijeme povratka, smirivanja i sabiranja onoga što je učinjeno tokom dana. Zato se upravo u tim periodima preporučuje da vjernik obnovi svoju vezu sa Allahom i zatraži zaštitu od svega što ga može doticati na fizičkom ili duhovnom planu. Učenje ovih riječi ne znači samo traženje zaštite od vanjskih prijetnji, nego i čišćenje vlastitog unutrašnjeg stanja, jer su mnoge nevolje posljedica nemara, slabosti srca i udaljenosti od zikra.

U savremenom vremenu, kada su ljudi izloženi stresu, unutrašnjem nemiru, strahu i brojnim nevidljivim pritiscima, povratak jutarnjem i večernjem zikru postaje još važniji. Musliman koji redovno praktikuje ove dove gradi duhovnu otpornost i stiče naviku da svaku situaciju posmatra kroz prizmu Allahove volje i milosti. Zaštita nije samo u fizičkim sredstvima, nego i u iskrenom obraćanju Gospodaru, u učenju koje prenosi poslanik Muhammed, s.a.v.s., i u ustrajnosti koja proizvodi mir i sigurnost. Zbog toga je preporuka učenjaka da se ove dove ne preskaču, nego da budu sastavni dio dnevnog ritma svakog muslimana, baš kao što su namaz, zahvalnost i pokornost Allahu sastavni dio vjerničkog života.