Da li je smrt petkom znak posebne Allahove milosti?

Pitanje da li je smrt petkom ili uoči petka znak posebne Allahove milosti već dugo izaziva pažnju vjernika, posebno onih koji žele razumjeti šta u islamu zaista ukazuje na lijep završetak života. Ova tema pripada osjetljivom području gajba, odnosno nevidljivog svijeta, čije pojedinosti u konačnici poznaje samo Allah Uzvišeni. Zbog toga se o ovakvim pitanjima ne može govoriti olahko, niti se smiju donositi zaključci na osnovu običaja, emocija ili narodnih tumačenja koja nisu potkrijepljena jakim vjerskim dokazima.

U muslimanskoj tradiciji postoje predaje koje spominju da osoba koja preseli na ahiret petkom, ili u noći petka, može biti sačuvana od kaburske patnje. Zbog toga su neki učenjaci ovaj dan smatrali posebnim znakom i mogućom indicijom da je umrli imao dobar položaj kod Allaha. Međutim, hadiska nauka zahtijeva preciznost: nije dovoljno da neka predaja zvuči lijepo ili da je ljudi rado prenose, nego se mora ispitati ispravnost lanca prenosilaca, jačina teksta i ukupna pouzdanost predaje. Upravo zato su se učenjaci po ovom pitanju razišli.

Jedan dio uleme je smatrao da se predaja može ojačati kada se saberu svi njeni putevi prenošenja, pa da dostiže stepen dobrog ili čak vjerodostojnog hadisa. To mišljenje je posebno poznato kod onih učenjaka koji su pažljivo analizirali različite varijante iste predaje i zaključili da se međusobno mogu podupirati. S druge strane, brojni hadiski stručnjaci zadržali su rezervu i nisu prihvatili da se na osnovu ove predaje može graditi čvrsto pravilo koje važi za svakog umrlog bez izuzetka. Ovakav oprez nije slabost, nego znak naučne odgovornosti.

Među učenjacima koji su govorili o ovom pitanju nalazi se i šejh Albani, rahimehullah, koji je smatrao da se predaja može ojačati kroz više lanaca i da zbog toga ima određenu težinu. Nasuprot tome, šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, skrenuo je pažnju na važnu činjenicu: čovjek ne stiče nagradu samo zato što mu je smrt došla određenog dana, jer to nije djelo koje je on svjesno izabrao. Sevap je vezan za namjeru, djelo i svjesnu pokornost, a ne za okolnost koju je Allah odredio. Ako nekome bude određeno da umre četvrtkom, on ne može sam sebe “prebaciti” na petak, niti može odgoditi ono što mu je zapisano.

Ovdje je veoma važno napraviti razliku između znaka lijepog završetka i konačne presude o nečijem stanju na ahiretu. Islam poznaje određene vanjske pokazatelje koji mogu upućivati na dobro stanje umrlog, ali ti pokazatelji nikada ne daju čovjeku pravo da kategorično presudi ko je stanovnik Dženneta, a ko Džehennema. Ljudi vide samo ono što je vidljivo, dok konačnu istinu zna samo Allah. Zato se i najljepši znakovi uzimaju s nadom i dovom, ali ne s ohološću i samouvjerenošću.

Jedan od najpoznatijih hadisa koji ukazuje na važnost svjedočenja ljudi o umrloj osobi jeste predaja u kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo kako ljudi lijepo govore o dženazi koja je prolazila, pa je rekao: “Tako će i biti.” Kada je prošla druga dženaza, ljudi su o toj osobi govorili loše, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opet rekao: “Tako će i biti.” Kada je Omer, radijallahu anhu, upitao za značenje, Vjerovjesnik je pojasnio da je onaj o kome su ljudi lijepo govorili zaslužio Džennet, a onaj o kome su govorili ružno zaslužio Vatru. Ulema iz ovoga izvodi da je iskreno svjedočenje čestitih ljudi o nečijem životu i smrti jedan od znakova koji se ne smije ignorisati.

Međutim, i ovdje je potrebno razumjeti kontekst. Nije svaka ljudska pohvala automatski dokaz, niti je svaka kritika presuda. Riječ je o svjedočenju ljudi koji poznaju nečiji život, navike i odnos prema vjeri, pa njihova općenita ocjena može biti odražaj stvarnog stanja. Ipak, konačni sud ostaje Allahov, jer On poznaje ono što je skriveno u grudima, kao i sve ono što je čovjek činio u tajnosti, daleko od pogleda drugih ljudi.

Drugi znakovi lijepog završetka u islamskim predajama

U predajama se spominju i drugi znakovi koji se smatraju pokazateljima dobrog završetka života. Jedan od najvažnijih jeste da se čovjek pred smrt iskreno pokaje, ostavi grijehe i okrene dobrim djelima. To je posebno snažan znak, jer pokazuje da srce nije ostalo vezano za neposlušnost, nego se vratilo Allahu. U tom smislu se prenosi značenje da će čovjek biti proživljen prema stanju na kojem je umro, što vjernike podsjeća da posljednji trenuci mogu biti presudni za sliku cijelog života.

Još jedan veoma poznat znak jeste da posljednje riječi umirućeg budu “la ilahe illallah”. Zbog toga se porodici i prisutnima savjetuje da umirućeg blago podsjete na šehadet, bez prisile i bez uznemiravanja, jer je cilj olakšati čovjeku da s ovoga svijeta ode u stanju sjećanja na Allaha. U vjerodostojnim hadisima se navodi da onaj čije posljednje riječi budu ove riječi tevhida ima posebno obećanje dobra. To je jedan od najjačih i najpoznatijih pokazatelja lijepog završetka u islamskom učenju.

Spominje se i znoj na čelu pri smrti kao znak vjernika u nekim predajama. Zatim, važno mjesto zauzima i smrt u okolnostima koje islam naziva vrstom šehadeta. Tu spada onaj ko pogine na Allahovom putu, ali i osoba koja umre od kuge, utapanja, rušenja, stomačne bolesti i drugih teških nedaća. Islamski tekstovi navode i ženu koja umre zbog trudnoće, porođaja ili nifasa, kao i onoga ko pogine braneći svoju vjeru, život, imetak ili porodicu. Sve to pokazuje širinu Allahove milosti i činjenicu da On savršeno poznaje težinu svakog iskušenja.

Ipak, iako su ti znakovi vrijedni pažnje, oni se ne smiju pretvoriti u predmet samohvale ili duhovne nadmenosti. Musliman ne treba tragati za “posebnim trenutkom smrti” radi ugleda među ljudima, nego treba raditi na tome da mu cijeli život bude ispravan, jer smrt uglavnom dolazi kao pečat onoga što je čovjek bio. Neko može umrijeti petkom, ali bez pokajanja i iskrene vjere, dok drugi može preseliti na “običan” dan, ali s čistim srcem, iskrenim tevhidom i dobrim djelima. Po islamskom shvatanju, upravo je to ono što ima stvarnu težinu pred Allahom.

Zbog svega ovoga, najispravniji pristup jeste da se predaja o smrti petkom prihvati s oprezom i naučnom odmjerenošću. Poštovanje mišljenja učenjaka znači i razumijevanje da postoje različita tumačenja, ali i svjesnost da se ne smiju izvoditi kategorični zaključci tamo gdje dokaz nije sasvim jasan. Vjernik treba stalno da se priprema za susret s Gospodarom kroz namaz, iskreno pokajanje, čuvanje jezika, pomaganje ljudima i udaljavanje od grijeha. To je sigurniji put od oslanjanja na samu okolnost dana smrti.

Ako Allah nekom čovjeku podari da preseli u vremenu koje je spomenuto kao lijep znak, to je Njegova blagodat i dar. Ako se to ne desi, to ne znači da mu je uskraćena milost. Allahova presuda je savršena, a Njegovo znanje potpuno. Zato je najvažnije da vjernik ne gradi nadu na slučajnosti, nego na djelima, vjeri i dovama. Molimo Uzvišenog Allaha da nas učvrsti u islamu, da nam podari iskreno pokajanje prije smrti, da nas usmrti kao muslimane i da nam podari lijep završetak, jer je to najveća želja svakog vjernika koji se nada susretu sa svojim Gospodarom.