Iran poručuje da nastavlja razvoj oružja uprkos pritiscima i sankcijama
Portparol iranske Revolucionarne garde (IRGC), brigadni general Hosein Mohebi, ponovo je u fokus javnosti stavio iranski vojni program tvrdnjama da nijedna prijetnja neće zaustaviti Teheran u proizvodnji i modernizaciji naoružanja. Njegova obraćanja dolaze u trenutku kada se u regiji već dugo osjeća napetost zbog sukoba, sankcija, prijetnji novim napadima i stalnog nadmetanja u oblasti vojne tehnologije. Ipak, važno je naglasiti da su sve navedene izjave isključivo stav jedne strane i da nisu nezavisno potvrđene.
Mohebi je na konferenciji za novinare, održanoj uoči Dana iranskog vazduhoplovstva, govorio o tome da Iran navodno raspolaže kapacitetima koji mu omogućavaju da bez prekida razvija vlastite sisteme naoružanja. Posebno je naglasio da bi, u slučaju kako je opisao “trećeg talasa sukoba”, javnosti bilo predstavljeno novo oružje koje bi, prema njegovim riječima, iznenadilo cijeli svijet. Međutim, nije otkrio o kakvom se oružju radi, niti je ponudio vremenski okvir kada bi ono moglo biti prikazano ili uvedeno u operativnu upotrebu.
Takve poruke su čest dio vojne komunikacije u periodima pojačanih tenzija. One imaju nekoliko ciljeva: da pošalju signal odvraćanja protivniku, da stvore dojam tehnološke prednosti i da ojačaju unutrašnji moral. Upravo zato ovakve najave treba posmatrati oprezno, jer se u ratnim ili predratnim okolnostima često koristi kombinacija stvarnih podataka, političke propagande i psihološkog pritiska. Bez nezavisnih dokaza, teško je procijeniti šta je od izgovorenog stvarni vojni kapacitet, a šta poruka namijenjena publici.
Podzemni kompleksi i tzv. “raketni gradovi”
Jedan od centralnih elemenata Mohebijevog izlaganja odnosio se na podzemne objekte za proizvodnju i skladištenje raketa, koje iranski zvaničnici često opisuju kao stratešku prednost. Prema njegovim riječima, upravo su takvi kompleksi omogućili da proizvodnja ne stane ni tokom bombardovanja niti u uslovima otvorenog sukoba. On je tvrdio da je Iran, zahvaljujući vlastitom znanju i specifičnoj geografiji zemlje, uspio premjestiti dio proizvodnje iznad zemlje u podzemne pogone, čime je stvorio svojevrsni “grad za proizvodnju raketa ispod površine”.
Ovakva infrastruktura, ako postoji u razmjeri koju iranski zvaničnici opisuju, ima i simboličku i praktičnu vrijednost. S jedne strane, ona pokazuje sposobnost države da zaštiti osjetljivu vojnu industriju od napada iz zraka. S druge strane, služi kao psihološka poruka protivnicima da udari na pojedine fabrike ne bi nužno paralizirali cijeli proizvodni lanac. Mohebi je tvrdio da su protivnici pogrešno procjenjivali iranske zalihe raketa, vjerujući da će one brzo biti iscrpljene, dok su podzemni kapaciteti navodno osujetili takve procjene.
Ipak, ovakve tvrdnje nisu potkrijepljene nezavisnim izvorima. U savremenim sukobima informacije o vojnoj infrastrukturi često su teško provjerljive, jer države rijetko objavljuju potpune podatke o svojim bazama, skladištima i proizvodnim pogonima. Također, satelitski snimci, analize stručnjaka i obavještajni podaci mogu ponuditi djelimičan uvid, ali ne i potpunu sliku. Upravo zbog toga termin “raketni gradovi” treba posmatrati i kao politički narativ kojim Iran gradi sliku o dubokoj strateškoj otpornosti.
Tvrdnje o oborenim letjelicama i neefikasnosti protivničke odbrane
Mohebi je u svom obraćanju otišao i korak dalje, tvrdeći da su iranske vazduhoplovne snage tokom rata, koji iranski zvaničnici nazivaju “Ramazanskim ratom”, oborile ili uništile više od 260 neprijateljskih letjelica, među kojima su bili borbeni avioni i bespilotne letjelice. Također je naveo da je Iran tokom posljednjih sedmica zarobio sedam izviđačkih dronova. Kao dodatni argument za iranske vojne uspjehe, izjavio je da su moderni sistemi protivzračne odbrane protivnika, uključujući THAAD i “Patriot”, postali neefikasni zbog iranske tehnologije.
Ove tvrdnje, međutim, nisu potvrđene iz nezavisnih izvora, niti iz američkih ili drugih relevantnih vojnih kanala. U ratnim okolnostima brojke o oborenim letjelicama često postaju predmet spora, jer svaka strana sukoba ima interes da prikazuje vlastite rezultate kao mnogo uspješnije nego što drugi akteri priznaju. U praksi se često dešava da se isti incident različito interpretira: jedna strana govori o oborenom avionu, druga o tehničkom kvaru, treća o incidentu čiji je ishod još nejasan. Zato ovakve izjave treba čitati kao dio informativnog rata jednako kao i dio stvarnih vojnih operacija.
Domaća industrija kao alat strateške nezavisnosti
U svom nastupu Mohebi je poseban akcenat stavio na razvoj domaće iranske odbrambene industrije. Tvrdio je da je Iran, zahvaljujući vlastitom znanju, postao manje zavisan od stranih dobavljača i da je u stanju da razvija napredne raketne i bespilotne sisteme bez oslanjanja na uvoz kritične tehnologije. Prema njegovim riječima, iranske rakete i dronovi imaju tehnologije koje smanjuju radarski odraz i otežavaju njihovo presretanje.
Ova vrsta samodostatnosti ima duboko političko značenje u iranskom diskursu. Iran se već godinama suočava sa sankcijama, ograničenjima u nabavci tehnologije i pritiscima da obustavi ili ograniči svoje vojne programe. Zbog toga se domaća proizvodnja ne predstavlja samo kao pitanje vojne moći, već i kao simbol nacionalnog suvereniteta. Kada iranski zvaničnici govore o “autohtonom znanju”, oni zapravo ističu ideju da zemlja može preživjeti i napredovati uprkos vanjskom pritisku. Ipak, ni ove tvrdnje nisu transparentno provjerljive, pa ostaje nepoznato koliko je iranski tehnološki napredak zaista širok, a koliko se oslanja na usavršavanje postojećih sistema.
Poruke odvraćanja, nuklearna doktrina i međunarodni pritisci
Mohebi je također upozorio da bi svaki novi napad na Iran izazvao još snažniji odgovor i da bi, u slučaju procjene neposredne prijetnje, iranske snage bile spremne za asimetrične operacije. Takva retorika nije nova u govoru Revolucionarne garde, koja često poručuje da su “imovina i interesi” protivnika unutar njenog dometa. U vojno-političkom smislu, ovakve izjave služe da pošalju signal kako bi eskalacija mogla imati mnogo šire posljedice od samog direktnog udara.
Govoreći o nuklearnoj politici, Mohebi je ponovio da bi Iran mogao preispitati svoju nuklearnu doktrinu ukoliko državno rukovodstvo donese takvu odluku. To je, kako treba razumjeti, uslovna politička poruka, a ne formalna objava promjene kursa. U isto vrijeme, komentarisao je i američku operativnu grupu “Gvozdena kapija”, čiji je cilj sprječavanje prometa robe pod sankcijama preko iranskih kopnenih granica i Kaspijskog mora. Njegova ocjena da je riječ o “igri riječi” pokazuje da Teheran takve inicijative posmatra i kao propagandni i kao ekonomski pritisak.
Na drugoj strani, Sjedinjene Američke Države nude nagradu do 20 miliona dolara za informacije o iranskom nuklearnom programu, uključujući podatke o naučnicima, osoblju, tehnologijama i povezanim organizacijama. Taj program, koji se vodi kroz američki State Department pod nazivom “Nagrade za pravdu”, pokazuje koliko je nuklearno pitanje i dalje jedan od najosjetljivijih elemenata američko-iranskih odnosa. Washington poručuje da je posvećen sprečavanju svake mogućnosti razvoja nuklearnog oružja, dok Teheran istovremeno insistira na pravu da razvija vlastite kapacitete u okviru svojih strateških interesa.
U takvom okruženju, izjave poput Mohebijevih imaju dvostruku funkciju: one su poruka protivnicima, ali i signal domaćoj javnosti da država ostaje odlučna i tehnološki sposobna. Ipak, za čitaoce je najvažnije da razlikuju činjenice od tvrdnji. Potvrđeno je da su ove izjave izrečene; nije potvrđeno da postoji novo oružje koje će uskoro biti predstavljeno, niti da su navedeni brojevi o oborenim letjelicama i neefikasnosti stranih sistema zaista tačni. Zato se ovakvi nastupi moraju posmatrati u širem kontekstu rata informacija, u kojem je cilj često jednako važan kao i sama vojna činjenica.
Drugim riječima, ovaj slučaj pokazuje kako savremene vojne poruke rijetko služe samo prenošenju informacija. One su istovremeno instrument pritiska, sredstvo odvraćanja, oblik unutrašnje mobilizacije i pokušaj oblikovanja međunarodnog javnog mnijenja. U upravo takvom spoju politike, vojne strategije i propagande treba razumjeti i najnovije poruke iz Teherana.
