Herzog povjerio mandat Gadiu Eisenkotu: Izrael ulazi u novu, neizvjesnu političku fazu
Izraelska politička scena ponovo je ušla u period intenzivnih pregovora i visokih tenzija nakon što je predsjednik Isaac Herzog odlučio da mandat za sastavljanje nove vlade povjeri bivšem načelniku Generalštaba izraelske vojske Gadiju Eisenkotu, političaru koji se u javnosti sve češće predstavlja kao glavni rival dugogodišnjem premijeru Benjaminu Netanyahuu. Ova odluka, saopćena u subotu, 7. novembra, doživljena je kao ozbiljan politički udarac za Netanyahua i njegovu dosadašnju većinu, koja je nakon izbora 27. oktobra izgubila parlamentarnu potporu potrebnu za nastavak vladavine.
Iako je Netanyahu i dalje formalno na funkciji premijera, okolnosti u kojima ostaje na vlasti daleko su od stabilnih. Njegova koalicija, sastavljena od desničarskih i vjersko-nacionalističkih stranaka, više ne raspolaže dovoljnim brojem mandata da samostalno upravlja Knesetom. To znači da je politička borba prešla iz faze izborne kampanje u mnogo osjetljiviju fazu razgovora o koalicijama, trgovini utjecajem i traženju podrške među strankama koje do jučer možda nisu bile ni u istom političkom taboru.
Zašto je Herzog izabrao Eisenkota
Herzog je tokom konsultacija obavijestio Eisenkota, lidera stranke Yashar, da namjerava upravo njemu povjeriti mandat za sastavljanje vlade. Zvanična ceremonija predaje mandata zakazana je za nedjelju u predsjedničkoj rezidenciji u Jerusalemu, što znači da će tek tada formalno početi najvažniji dio političke igre: pokušaj da se u roku od nekoliko sedmica izgradi većina koja može preuzeti izvršnu vlast.
Ovakav potez predsjednika nije samo proceduralan. U izraelskom političkom sistemu predsjednik ima ulogu posrednika nakon izbora i dužan je da, na osnovu preporuka parlamentarnih stranaka, odredi kandidata koji ima najveće izglede da formira vladu. U ovom slučaju, Eisenkot je, zahvaljujući širem spektru preporuka tokom konsultacija, stekao prednost nad Netanyahuom, iako njegov politički blok sam po sebi nije najjači po broju osvojenih mandata.
Raspored snaga u Knesetu i šta znače mandati
Netanyahuov blok ostao je najveći pojedinačni politički tabor u Knesetu sa 53 od ukupno 120 mjesta, ali to nije dovoljno za formiranje vlade. Za parlamentarnu većinu potrebno je najmanje 61 zastupničko mjesto. Upravo tu leži ključni problem za dosadašnjeg premijera: iako je njegova grupa najbrojnija, broj mandata nije prešao prag koji garantira ostanak na vlasti.
Sa druge strane, opozicioni blok koji predvodi Eisenkot osvojio je 48 mandata, što na prvi pogled djeluje slabije od Netanyahuovog rezultata. Međutim, tokom konsultacija s predsjednikom, taj blok je dobio preporuke stranaka koje zajedno imaju 67 zastupnika. To je i presudilo u Herzogovoj odluci, jer u izraelskom političkom sistemu preporuke stranaka imaju značajnu težinu pri određivanju mandatara. Netanyahu je, prema dostupnim informacijama, dobio podršku stranaka sa 46 zastupnika, dok se jedna frakcija sa sedam mjesta nije jasno odredila ni za jednog od dva kandidata.
Ova računica pokazuje koliko je izraelska politika fragmentirana. Broj osvojenih mjesta u parlamentu više ne znači automatski i mogućnost upravljanja državom. Ključni faktor postaju pregovori, dogovori i spremnost stranaka da naprave kompromis, čak i s političkim partnerima s kojima se ideološki ne slažu.
Uloga arapskih stranaka i njihove političke granice
Posebnu težinu u ovoj postizbornoj fazi imaju arapske stranke, čiji su predstavnici tokom razgovora s predsjednikom Herzogom podržali Eisenkota. Njihova podrška bila je važna jer je dodatno ojačala njegovu poziciju kao kandidata koji može dobiti mandat. Ipak, to ne znači da će arapske stranke automatski ući u buduću koaliciju.
Naprotiv, Eisenkotov blok do sada je odbijao mogućnost da arapske stranke postanu dio vladajuće većine. To stvara ozbiljan politički paradoks: s jedne strane, njihova podrška je bila korisna u fazi preporuka predsjedniku; s druge strane, njihovo formalno uključivanje u vladu i dalje ostaje upitno. Upravo ta razlika između podrške mandataru i ulaska u koaliciju često je presudna u izraelskoj politici. Prvo podrazumijeva samo političku preporuku, dok drugo zahtijeva dogovor o programu, resorima, budžetu i ključnim nacionalnim pitanjima.
Za arapske stranke, koje se godinama oštro protive politici Netanyahua i njegovih krajnje desnih saveznika, podrška Eisenkotu može predstavljati pokušaj da se spriječi nastavak politike koju smatraju štetnom. Ipak, njihova uloga u budućoj vladi ostaje osjetljivo pitanje, jer bi svako formalno uključenje moglo izazvati otpor među nekim dijelovima izraelske javnosti i samog opozicionog bloka.
Rok od 28 dana i mogućnost produženja
Prema izraelskim propisima, nakon formalnog preuzimanja mandata Eisenkot će imati 28 dana da pokuša sastaviti novu vladu. Predsjednik Herzog može mu, ukoliko procijeni da su pregovori u toku i da postoji realna šansa za dogovor, odobriti dodatnih 14 dana. To znači da je sljedeći mjesec izuzetno važan za političku budućnost zemlje.
Ukoliko Eisenkot ne uspije osigurati potrebnu parlamentarnu podršku, mandat bi mogao biti ponuđen drugom kandidatu. Međutim, ako ni tada ne dođe do formiranja vlade, Izrael bi mogao završiti na novim izborima. Takav scenarij nije nepoznat u izraelskoj političkoj historiji, ali svaki novi izborni ciklus dodatno produbljuje nestabilnost, usporava donošenje odluka i otežava rješavanje sigurnosnih, ekonomskih i društvenih izazova.
Eisenkotova strategija: vlada nacionalnog jedinstva
Bivši načelnik Generalštaba već je najavio da mu je cilj formiranje vlade nacionalnog jedinstva. Takav koncept podrazumijeva okupljanje različitih političkih snaga oko zajedničkog minimuma, najčešće u trenucima kada nijedan blok nema čistu većinu. U teoriji, to može donijeti stabilnost, ali u praksi često otvara nova neslaganja oko raspodjele funkcija, odnosa prema sigurnosnim pitanjima i pravca buduće politike prema Palestincima, susjednim državama i unutrašnjim reformama.
Za Eisenkota će najveći izazov biti upravo to kako uskladiti različite interese unutar sopstvenog političkog tabora i pritom ne izgubiti podršku onih stranaka koje su ga preporučile predsjedniku. Pregovori će vjerovatno biti izuzetno složeni, jer će svaka stranka pokušavati osigurati što veći utjecaj u novoj vladi, bilo kroz ministarska mjesta, bilo kroz programsku agendu.
Netanyahu, s druge strane, i dalje nije politički eliminiran. On ostaje premijer sve dok ne bude formirana nova vlada ili dok institucije ne iscrpe sve ustavne rokove. Njegovo dugogodišnje iskustvo, politička mreža i sposobnost preživljavanja u krizama znače da još uvijek ima prostor za manevar. Međutim, činjenica da je predsjednik sada mandat dodijelio njegovom glavnom rivalu predstavlja simbolički i praktični znak da se politički vjetrovi u Izraelu mijenjaju.
Šta slijedi u narednim danima
Nakon ceremonije u nedjelju počinje odbrojavanje, a pažnja javnosti bit će usmjerena na nekoliko ključnih pitanja: hoće li Eisenkot uspjeti okupiti dovoljno partnera, da li će arapske stranke ostati samo vanjski oslonac ili će se pojaviti u širem sporazumu, te šta će učiniti frakcija sa sedam mandata koja se do sada nije opredijelila ni za jednog kandidata. Upravo taj blok mogao bi imati neproporcionalno veliku ulogu u odlučivanju o budućoj vladi.
Pred Izraelom je, dakle, period političke neizvjesnosti u kojem će se odlučivati ne samo o tome ko će voditi državu, nego i u kojem pravcu će se razvijati njena unutrašnja i vanjska politika. Ishod pregovora između stranaka mogao bi označiti početak nove političke ere ili, pak, otvoriti put ka još jednim izborima. U oba slučaja, jasno je da će naredne sedmice biti presudne za budućnost izraelske vlasti i za odnos snaga između Netanyahua i njegovih protivnika.
