Drago Bojić: Vjera ne smije biti taoc nacionalizma ni političkih manipulacija
Bosanski franjevac, teolog i publicista Drago Bojić još jednom je privukao pažnju javnosti svojim promišljanjima o odnosu vjere, nacionalnog identiteta i društvene odgovornosti. U jednom televizijskom razgovoru iznio je stavove koji su, po svojoj oštrini i direktnosti, potaknuli novu raspravu o tome koliko su religija, politika i etnička pripadnost isprepletene u bosanskohercegovačkom društvu. Njegove poruke nisu bile usmjerene samo prema jednom narodu ili jednoj političkoj opciji, nego prema širem obrascu ponašanja u kojem se, kako tvrdi, etničko prečesto stavlja iznad etičkog.
Bojićev osnovni argument polazi od uvjerenja da kršćanstvo, a posebno katoličanstvo, ne mogu biti zatvoreni u uske nacionalne okvire. Prema njegovom tumačenju, poruka Evanđelja je univerzalna i namijenjena svim ljudima, bez obzira na naciju, jezik ili kulturnu pripadnost. Vjera se, naravno, ostvaruje u konkretnim istorijskim i društvenim okolnostima, ali to ne znači da jedan narod može biti uzdignut iznad drugih. Upravo suprotno, kaže Bojić, katolicitet znači sveobuhvatnost, otvorenost i pripadnost cjelini, a ne zatvaranje u vlastitu etničku tvrđavu.
Takav stav nije samo teološki, nego i duboko društveni. Bojić upozorava da se čovjek ne može svesti isključivo na jednu oznaku, bilo da je riječ o Hrvatu, Bošnjaku ili Srbinu. Kada se identitet reducira samo na etničku pripadnost, brišu se sve druge dimenzije ličnosti: obrazovanje, profesionalni poziv, moralni stavovi, porodična uloga, pa i lična savjest. U tom smislu, etnički kolektivizam može proizvesti ono što Bojić naziva nevidljivim čovjekom — osobom koja nestaje iza mase i postaje samo dio politički upotrebljive skupine. To, po njegovom mišljenju, nije samo duhovni problem nego i ozbiljna društvena opasnost.
Kada etničko nadvlada etičko
Posebno snažno Bojić govori o tome šta se događa kada nacionalna pripadnost postane važnija od moralnih načela. U Bosni i Hercegovini, kaže on, već decenijama postoji praksa u kojoj se mnogo toga opravdava etničkom lojalnošću. U takvom okruženju korupcija, kriminal, zloupotreba javnih resursa i političko pogodovanje često se ne doživljavaju kao iznimke, nego kao dio “normalnog” života. Time se, smatra, gubi osjećaj za opće dobro i zajedničku odgovornost prema društvu.
Bojić posebno naglašava da problem nisu samo političari. On upozorava da i obrazovani ljudi, akademski obrazovani i društveno utjecajni pojedinci, često prihvataju logiku po kojoj je najvažnije “naš čovjek” ili “naš interes”. Na taj način, pitanje pravde se svodi na pitanje moći, a ne na pitanje istine i moralne ispravnosti. U njegovoj interpretaciji, to je znak da društvo nije izliječilo svoje duboke rane, nego ih stalno prekriva novim slojevima retorike, mitova i međusobnih optužbi.
Jedan od pojmova koji Bojić koristi da opiše ovakvo stanje jeste praktični ateizam. To ne znači nužno da ljudi formalno napuštaju vjeru, nego da žive suprotno vrijednostima koje ta vjera propovijeda. Mnogi se, prema njegovom zapažanju, izjašnjavaju kao vjernici, poštuju običaje, slave praznike i rado se pozivaju na tradiciju, ali istovremeno zanemaruju etičku srž vlastite religije. Drugim riječima, vjera ostaje na razini simbola, dok se u svakodnevnom životu gubi njena moralna obaveza.
Suočavanje s prošlošću bez selektivnog pamćenja
Veliki dio Bojićevog nastupa odnosio se i na pitanje suočavanja s ratnom prošlošću. Njegov pristup tom pitanju nije trijumfalistički niti defanzivan, nego izrazito samokritičan. Po njemu, društva koja imaju budućnost nisu ona koja stalno pronalaze razloge za vlastitu nevinost, nego ona koja su spremna gledati u vlastite pogreške. Kritičko promišljanje prošlosti, kaže on, ne znači poricanje vlastitog stradanja, nego prihvatanje činjenice da nijedna zajednica nije bez odgovornosti.
Bojić smatra da se kvalitet jednog društva vidi u načinu na koji tretira najranjivije: siromašne, marginalizirane, manjinske grupe, strance i one koji su došli iz drugih sredina. Ako neko društvo uspije prihvatiti ljude koji su tu samo privremeno, poput stranih radnika, i ako ti ljudi mogu živjeti bez straha i poniženja, onda je to znak da zajednica ima razvijenu moralnu svijest. Ako, međutim, ljudi žive u atmosferi nepovjerenja i straha, onda je problem dublji od politike i tiče se same kulturne i etičke strukture društva.
U tom kontekstu, posebno je važno njegovo insistiranje na obilježavanju stradanja drugih koje su počinili pripadnici “naše” strane. Bojić ne zazire od teških riječi kada govori o zločinima počinjenim u ime vlastite etničke ili vjerske zajednice. Njegova poruka je jasna: bez priznanja vlastite odgovornosti nema istinskog moralnog oporavka. Takav pristup mogao bi biti bolan, ali je, po njegovom mišljenju, nužan za svako ozbiljno društvo. Samo zajednice koje su spremne priznati patnju drugih mogu očekivati da i njihova vlastita bol bude shvaćena ozbiljno.
Šta znači biti Hrvat u Bosni i Hercegovini
Najviše polemika obično izazivaju Bojićeve izjave o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. On smatra da je dugogodišnja politika koja je dolazila iz Zagreba, naročito u vrijeme Franje Tuđmana, doprinijela stvaranju slike po kojoj su bosanskohercegovački Hrvati tek produžetak hrvatskog nacionalnog korpusa, a ne zasebna istorijska i politička zajednica vezana za Bosnu i Hercegovinu. Time se, prema njegovom mišljenju, potiskuje specifičnost života Hrvata u BiH, njihov višestoljetni ukorijenjeni identitet i njihova veza s bosanskohercegovačkim prostorom.
Bojić upozorava na paradoks da ljudi koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, i čiji su preci tu živjeli generacijama, često pristaju na status dijaspore u vlastitoj zemlji. To, po njemu, nije samo politički problem, nego i psihološki i identitetski. Kada zajednica prestane sebe doživljavati kao ravnopravni subjekt vlastite domovine, tada lako postaje zavisna od tuđih centara moći. U takvoj situaciji, kaže, nestaje samopouzdanje, a s njim i spremnost da se odgovorno gradi vlastita budućnost.
Istovremeno, Bojić kritički govori i o odnosu Hrvatske prema Hrvatima u BiH. Po njegovom mišljenju, takav odnos često je bio obilježen paternalizmom, političkim tutorstvom i konstantnim pozivanjem na “matičnu domovinu”, umjesto na stvarno partnerstvo. On smatra da bosanskohercegovački Hrvati moraju izgraditi veću političku zrelost i samostalnost, oslobađajući se stalne potrebe da za svaku važnu odluku traže potvrdu iz Zagreba. Taj proces naziva izlaskom iz političke adolescencije, što znači preuzimanje odgovornosti za vlastitu sudbinu.
U osnovi, Bojićev stav nije poziv na udaljavanje od hrvatskog identiteta, nego na njegovo oslobađanje od manipulacija. On ne negira važnost veze s Hrvatskom, ali smatra da ta veza mora biti ravnopravna i dostojanstvena, a ne odnos zavisnosti. Za njega je ključno da bosanski Hrvati ponovo pronađu vlastito samopoštovanje, jer bez toga nema ni istinskog političkog subjektiviteta ni zdravog odnosa prema drugim narodima u zemlji.
Zašto ove poruke odjekuju šire od jedne zajednice
Bojićeve izjave izazivaju pažnju zato što dolaze od svećenika koji govori iznutra, iz vlastite zajednice, a ne izvana. Upravo zato njegova kritika ima posebnu težinu: ona nije izrečena radi senzacije, nego kao pokušaj da se unutar vjerske i nacionalne zajednice otvori prostor za moralno preispitivanje. U društvu u kojem je mnogo lakše govoriti o tuđim grijesima nego o vlastitim, ovakav glas djeluje nelagodno, ali i prijeko potrebno.
Njegov nastup podsjeća da religija ne smije biti alat za učvršćivanje etničkih granica niti sredstvo za političku mobilizaciju masa. Ako vjera izgubi svoju etičku dimenziju, onda ostaje samo dekoracija moći. A ako narodi i zajednice odbijaju pogledati vlastitu prošlost bez uljepšavanja, tada se stare nepravde lako vraćaju u novim oblicima. Zato Bojićeve riječi treba čitati kao poziv na ozbiljniji razgovor o tome šta znači biti vjernik, građanin i odgovoran član društva.
U konačnici, njegova poruka je jednostavna, ali zahtjevna: nema zdravog društva bez etike, nema istinske vjere bez univerzalnosti, i nema političke zrelosti bez suočavanja s vlastitim greškama. Upravo zbog toga njegove izjave nadilaze dnevnu politiku i postaju dio šire rasprave o budućnosti Bosne i Hercegovine, o položaju Hrvata u njoj, ali i o tome kakav odnos prema drugima i prema sebi jedno društvo želi izgraditi.
