Konakovićev politički pritisak: može li se formirati državna vlast bez SNSD-a?
Javna poruka ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i predsjednika Naroda i pravde Elmedina Konakovića, izrečena u televizijskom gostovanju na Federalnoj televiziji, ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih političkih pitanja u zemlji: da li je moguće formirati državnu vlast bez SNSD-a i kakvu ulogu u tome mogu imati stranke iz Federacije BiH, prije svega HDZ BiH. Konaković je pritom poslao direktan politički apel strankama koje su na izborima ostvarile značajan rezultat, tvrdeći da postoje institucionalni i parlamentarni kapaciteti da se napravi drugačija većina od one koju SNSD pokušava nametnuti kao jedinu realnu opciju.
Suština njegove poruke nije bila samo u pozivu na pregovore, nego i u insistiranju da se politički proces ne vodi pod diktatom Milorada Dodika. Konaković je, koristeći prilično oštar ton, poručio da stranke ne bi trebalo da pristaju na uslove koje postavlja SNSD niti da toj stranci daju „pojas za spašavanje“. Time je, zapravo, pokušao podsjetiti da izborni rezultati ne znače automatski i pravo jedne političke opcije da bude nezaobilazna u svakoj kombinaciji za vlast. Takav stav u bosanskohercegovačkom političkom sistemu uvijek izaziva pažnju, jer se vlast na državnom nivou najčešće formira kroz kompleksne međustranačke dogovore, a ne kroz klasičnu parlamentarnu većinu kakva postoji u stabilnijim političkim sistemima.
Konaković je u svom izlaganju naglasio da postoji parlamentarna mogućnost za drugačiji dogovor, pri čemu se posebno oslonio na aritmetiku u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Taj dom broji 42 zastupnika, od kojih je 28 izabrano iz Federacije BiH, a 14 iz Republike Srpske. Iako se na prvi pogled radi o prostoj računici, politička realnost je mnogo složenija: za svaku ozbiljnu odluku potrebno je osigurati ne samo dovoljan broj ruku, nego i međuentitetsku ravnotežu, kao i političku volju da se takav dogovor održi u praksi. Zato Konakovićev poziv nije samo aritmetički prijedlog, nego i pokušaj da se politički teret prebaci na one stranke koje smatra odgovornima za budući smjer vlasti.
Posebno važan dio njegove argumentacije odnosio se na tvrdnju da pet glasova zastupnika iz Republike Srpske može imati značajnu političku težinu u procesu odlučivanja. Iako takav broj sam po sebi ne znači automatski formiranje većine, on pokazuje da se u određenim kombinacijama može doći do parlamentarne podrške koja bi zaobišla SNSD. Međutim, Bosna i Hercegovina nije politički sistem u kojem je dovoljno imati brojeve u jednom domu. Za potvrđivanje Vijeća ministara potrebna je i procedura imenovanja predsjedavajućeg, kao i potvrda svih ministara kroz Predstavnički dom, uz dodatnu osjetljivost zbog ustavne podjele nadležnosti i političke prakse koja se godinama razvijala kroz etnički i entitetski balans.
Upravo zato se u fokusu Konakovićevog nastupa našao i HDZ BiH, koji u političkom sistemu Bosne i Hercegovine ima ulogu mnogo veću od same brojčane snage. Kao stranka koja tradicionalno ima presudan utjecaj među hrvatskim političkim predstavnicima, HDZ često postaje ključni faktor u svakom pokušaju uspostavljanja državne vlasti. Konaković je poručio da upravo ta stranka treba biti dio razgovora o drugačijoj većini, a pritom je pozvao i Zagreb i Evropsku uniju da podrže takav pristup. To govori da on ne vidi proces samo kao unutrašnje bosanskohercegovačko pitanje, nego i kao temu koja ima regionalnu i evropsku dimenziju.
Međutim, politička dinamika koju Konaković zagovara sudara se s dosadašnjim odnosom snaga. HDZ BiH i SNSD su ranije javno isticali saradnju i međusobnu političku podršku, a njihov odnos nije bio samo taktički nego i strateški usmjeren na očuvanje zajedničkih pozicija u institucijama vlasti. Posebno je važna bila i dinamika u Domu naroda, gdje raspored delegata i mogućnost blokade ključnih odluka često daju dodatnu moć partnerima koji imaju koordinisan nastup. Zbog toga svaki pokušaj da se formira nova većina bez SNSD-a automatski otvara pitanje: da li je HDZ spreman da promijeni političkog partnera i prihvati novu konfiguraciju vlasti?
U tom kontekstu treba posmatrati i Konakovićevu kritiku Stranke za BiH. On je tu stranku optužio da svojim porukama ostavlja utisak približavanja SNSD-u, što je, prema njegovom tumačenju, suprotno interesu da se napravi šira i funkcionalnija vlast. Time je još jednom pokazao da se bitka za državnu vlast u BiH ne vodi samo između najvećih stranaka, nego i kroz međusobna optuživanja, pokušaje političkog pozicioniranja i borbu za tumačenje ko je spreman na kompromis, a ko zapravo služi interesima blokade. U zemlji u kojoj je svaki pregovarački signal važan, i javno izrečene poruke mogu utjecati na buduće koalicione dogovore.
Važno je, međutim, razumjeti da ovakvi pozivi ne znače automatski i skoro formiranje nove vlasti. Politički proces u BiH zahtijeva više od televizijskih poruka i javnih apela: potrebni su konkretni dogovori, potpisani dokumenti, raspodjela pozicija, utvrđeni programi djelovanja i spremnost stranaka da zaista preuzmu odgovornost. Tek nakon toga slijedi institucionalna procedura u kojoj Predsjedništvo BiH imenuje mandatara za Vijeće ministara, a Predstavnički dom potvrđuje taj izbor i kasnije glasa o ministarskom sastavu. Drugim riječima, Konakovićev nastup je važan politički signal, ali bez stvarne parlamentarne discipline i dogovorene strategije on ostaje prvenstveno pokušaj da se promijeni ton pregovora, a ne nužno i njihov ishod.
Ono što ovaj slučaj čini posebno zanimljivim jeste činjenica da se u njemu prepliću unutrašnji odnosi u Federaciji BiH, odnosi između dva entiteta, ali i utjecaj regionalnih aktera. Kada Konaković poziva na nova partnerstva, on ujedno testira i granice političke volje onih koji su do sada bili dio ustaljenih kombinacija. Zato je pitanje formiranja vlasti bez SNSD-a mnogo više od obične koalicione teme: ono govori o tome da li u bosanskohercegovačkoj politici postoji prostor za drugačiju većinu, ili su tradicionalni savezi i dalje jači od svakog pokušaja promjene. Upravo tu se nalazi srž ove političke priče, koja će, sudeći prema aktuelnim odnosima snaga, još dugo ostati jedna od centralnih tema državne scene.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
