Izraelska opozicija oko jednog imena: Gadi Ajzenkot kao kandidat za novu vladu, ali put do većine ostaje neizvjestan
U izraelskoj političkoj sceni, koja je već godinama obilježena nestabilnim koalicijama, čestim pregovorima i dubokim ideološkim podjelama, dogodio se novi pokušaj da se promijeni vlast premijera Benjamina Netanjahua. Lideri vodećih opozicionih stranaka dogovorili su da podrže Gadija Ajzenkota, predsjednika stranke Jašar, kao kandidata kojem bi predsjednik države mogao povjeriti mandat za sastavljanje nove vlade. Ipak, ovaj dogovor ne znači da je Ajzenkot već formalno dobio mandat, niti da je obezbijedio nužnu parlamentarnu većinu u Knesetu.
Sastanak na kojem je postignut dogovor održan je 3. novembra u Hercliji, gradu koji se često koristi kao mjesto za političke konsultacije i strateške razgovore u Izraelu. Na jednom mjestu okupili su se Ajzenkot, bivši premijer Naftali Benet, Avigdor Liberman, Jair Golan i Jair Lapid, političari koji pripadaju različitim dijelovima izraelskog opozicionog spektra. Njihov zajednički zaključak bio je da treba ubrzati stvaranje alternative sadašnjoj vlasti i da pregovarački timovi odmah počnu raditi na koalicionim sporazumima, kao i na smjernicama buduće vlade.
Ono što ovaj dogovor čini značajnim nije samo činjenica da je opozicija uspjela uskladiti jedan zajednički kandidat, već i to što je poruka sastanka bila politički jasna: cilj je što prije zamijeniti Netanjahuovu administraciju i izbjeći scenario novih izbora, koji bi dodatno produbili krizu. U izraelskom političkom sistemu, gdje nijedna stranka gotovo nikada ne osvaja apsolutnu većinu sama, sposobnost okupljanja različitih političkih blokova često je važnija od same izborne pobjede. Upravo zato su ovakvi dogovori presudni, ali i izuzetno krhki.
Predsjedničke konsultacije i ključna odluka Isaka Hercoga
Predsjednik Izraela Isak Hercog započeo je 4. novembra konsultacije sa političkim partijama, a nakon tih razgovora trebalo bi da odluči kojem će poslaniku povjeriti mandat za pokušaj sastavljanja vlade. Iako je funkcija predsjednika u izraelskom sistemu uglavnom ceremonijalna, upravo on ima značajnu ulogu u trenucima kada nijedna strana nema jasnu većinu. Hercog treba procijeniti koji kandidat ima najveće šanse da okupi potrebnih 61 poslanika u parlamentu od ukupno 120 mjesta.
Takva procedura često otvara prostor za političku taktiku i pritisak. Prijedlog opozicije da Ajzenkot bude mandatar služi i kao signal predsjedniku da postoji ozbiljan pokušaj okupljanja alternativa Netanjahuu. Međutim, iako je podrška vodećih opozicionih lidera važna, ona sama po sebi ne obavezuje ostale stranke da se priključe toj inicijativi. U praksi, predsjednik će gledati ne samo ko ima političku podršku, nego i ko realno može sastaviti stabilniju i dugotrajniju većinu.
Izborna aritmetika trenutno ne ide u prilog opoziciji. Na parlamentarnim izborima održanim 27. oktobra, Netanjahuov blok osvojio je 53 mandata, dok su opozicione stranke koje su stale iza Ajzenkota osvojile 48 mjesta. Preostalih 19 mandata pripalo je arapskim strankama, čija uloga može biti presudna u konačnom raspletu. Upravo tih nekoliko glasova, ili čak dio njih, može odlučiti da li će Izrael dobiti novu vladu ili će politička kriza biti produžena.
Arapske stranke kao potencijalni jezičak na vagi
Posebnu težinu u ovoj političkoj slagalici ima stranka Raam, koja je već najavila da će Hercogu preporučiti Gadija Ajzenkota. Takva preporuka može biti važna u predsjednikovoj procjeni kome će povjeriti mandat, jer pokazuje da postoji barem dio šire podrške za opozicionog kandidata. Ipak, treba jasno razlikovati preporuku od stvarne koalicione podrške: jedna stvar je reći da neko treba dobiti priliku za sastavljanje vlade, a sasvim druga pristati da se ta vlada i aktivno podržava u parlamentu.
Upravo tu se otvaraju najveće razlike unutar opozicije. Jair Golan otvoreno zagovara saradnju s arapskim strankama, smatrajući da bez njihovih glasova nije moguće srušiti Netanjahua. S druge strane, Avigdor Liberman kategorički odbacuje ideju vlade koja bi zavisila od podrške arapskih partija. Slična ograničenja ranije je postavio i Naftali Benet, koji nastoji da zadrži političku ravnotežu između desnog centra i šire opozicione koalicije. Ove razlike nisu samo taktičke; one se tiču pitanja identiteta, sigurnosti, odnosa prema Palestincima i budućeg smjera države.
Za izraelsku politiku ovo nije nova dilema. U zemlji gdje su podjele oko nacionalne sigurnosti, religije, vojnog roka i odnosa prema Palestincima duboko ukorijenjene, svaka koalicija nastaje kroz niz kompromisa. Arapske stranke redovno imaju ulogu odlučujućeg faktora, ali se njihov politički uticaj često sudara sa otporom unutar jevrejskih stranaka. Zbog toga je pitanje njihove podrške istovremeno i matematičko i simboličko: dovoljno je važno da promijeni ishod, ali i dovoljno osjetljivo da može srušiti pregovore prije nego što počnu.
Težak put do koalicije i izazovi unutar samog opozicionog bloka
Druga mogućnost o kojoj se govori jeste pokušaj pridobijanja ultraortodoksnih stranaka ili dijela dosadašnjih Netanjahuovih saveznika. Međutim, i taj scenario nosi niz prepreka. Jedno od najspornijih pitanja u izraelskoj politici već dugo je vojna obaveza za ultraortodoksne muškarce, odnosno odnos države prema njihovom izuzeću od služenja vojske. To je tema koja izaziva duboke društvene podjele i koja često presudno utiče na pregovore o koaliciji.
Ako bi opozicija željela da formira novu vladu, morala bi uskladiti ne samo političke ciljeve nego i stavove o ključnim društvenim pitanjima. To uključuje budžet, sigurnosnu politiku, odnose prema religijskim institucijama, kao i strategiju prema Gazi, Zapadnoj obali i regionalnim prijetnjama. Pored toga, sama činjenica da su lideri iz različitih ideoloških tabora privremeno stali iza Ajzenkota ne znači da su njihovi dugoročni prioriteti isti. U mnogim slučajevima, upravo unutar opozicije leže najveće prepreke za formiranje funkcionalne vlasti.
Ajzenkot, kao bivši visoki vojni zvaničnik, ulazi u ovaj proces sa reputacijom osobe koja ima sigurnosni kredibilitet i političku ozbiljnost, što može biti prednost u zemlji u kojoj je pitanje bezbjednosti centralna tema javnog života. Ipak, iskustvo iz izraelskih političkih kriza pokazuje da reputacija pojedinca nije dovoljna. Potrebni su čvrsti dogovori, jasna raspodjela resora i dovoljno glasova da nova vlada preživi prve sedmice rada, koje su često najkritičnije.
Šta slijedi nakon odluke predsjednika
Hercog će, prema ustaljenoj proceduri, odabrati kandidata za kojeg procijeni da ima najbolje izglede da sastavi vladu. Nakon toga, izabrani mandatar dobija 28 dana za pregovore, uz mogućnost produženja za još najviše 14 dana. Taj rok je kratak s obzirom na kompleksnost izraelske politike, pa su prvi razgovori i početni signali stranaka od presudne važnosti. U praksi, svaki dan pregovora donosi novu računicu i novi pritisak na potencijalne partnere.
Za stanovništvo Izraela to znači nastavak političke neizvjesnosti. Iako je opozicija uspjela da se usaglasi oko jednog imena, ostaje otvoreno pitanje da li će taj dogovor prerasti u stabilnu većinu ili će se sve završiti još jednim neuspjelim pokušajem formiranja vlade. Ako do promjene premijera i dođe, to samo po sebi ne znači automatski i promjenu kursa prema Palestincima, niti dramatičan zaokret u regionalnoj politici. Mnogo toga zavisi od toga ko će još pristati da uđe u koaliciju i pod kojim uslovima.
U ovoj fazi, najvažnija poruka iz Herclije jeste da je opozicija pokazala spremnost na koordinaciju i zajedničko djelovanje. Ali tek predstoji teži dio: dogovor o partnerima, programu i podjeli odgovornosti. Izraelska politika je već mnogo puta pokazala da formalni dogovor oko kandidata nije kraj procesa, nego tek početak borbe za potrebne glasove. Zato će naredni dani, konsultacije u predsjedničkoj rezidenciji i zatvoreni pregovori stranaka biti presudni za ishod koji može promijeniti političku mapu zemlje.
Izvori: The Jerusalem Post, Associated Press, The Times of Israel, Anadolu, RTÉ. Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
