Sirija i mogući ulazak u novi sigurnosni blok: šta bi značio savez s Turskom, Saudijskom Arabijom i Pakistanom?
Sirija se ponovo našla u središtu regionalnih i međunarodnih rasprava, ovoga puta zbog mogućnosti da se pridruži vojnom savezu koji okuplja Tursku, Saudijsku Arabiju i Pakistan. Iako odluka još nije donesena, sama činjenica da Damask ozbiljno razmatra takav potez govori mnogo o promijenjenim sigurnosnim okolnostima na Bliskom istoku. U regiji u kojoj su savezi često fluidni, a odnosi između država podložni naglim preokretima, svaka nova inicijativa sa odbrambenom dimenzijom odmah privlači pažnju velikih sila, susjednih država i analitičara sigurnosne politike.
Sirijski ministar vanjskih poslova Asad al-Šajbani potvrdio je 31. oktobra da su u toku razgovori o mogućem pristupanju takozvanom Savezu iz Mekke. Riječ je o sporazumu koji su tri države potpisale u augustu 2026. godine, s ciljem jačanja zajedničke odbrane i koordinacije u slučaju vanjske prijetnje. Najvažniji element tog sporazuma je princip kolektivne sigurnosti, prema kojem se oružani napad na jednu članicu smatra napadom na sve članice. Upravo ta odredba daje ovom savezu težinu, jer potencijalnim protivnicima šalje poruku da bi svaki napad mogao imati šire posljedice.
Za Siriju, koja je godinama pretrpjela rat, teritorijalnu fragmentaciju, strane intervencije i duboku ekonomsku iscrpljenost, ulazak u ovakav aranžman mogao bi predstavljati više od formalnog diplomatskog poteza. On bi mogao značiti pokušaj izlaska iz dugog perioda izolacije i traženje sigurnosnog oslonca u turbulentnom regionalnom okruženju. Damask je u proteklom desetljeću nastojao obnoviti međunarodne veze, ali mu je i dalje potreban kredibilan okvir koji bi poboljšao njegovu pregovaračku poziciju. Članstvo u savezu s tri utjecajne države moglo bi poslati poruku da Sirija više ne želi biti samo predmet regionalne politike, nego i aktivan akter koji traži novi prostor djelovanja.
Šta bi Sirija mogla dobiti od takvog članstva?
Jedan od glavnih razloga zašto bi Damask mogao razmatrati pristupanje jeste sigurnosni i politički kapital koji bi takav savez donio. Turska je jedna od najvažnijih vojnih sila u regiji, sa razvijenom odbrambenom industrijom, velikim iskustvom u operacijama preko granice i snažnim članstvom u NATO-u. Saudijska Arabija raspolaže ogromnim finansijskim resursima, logističkim kapacitetima i utjecajem u arapskom svijetu, dok Pakistan posjeduje značajnu vojsku i nuklearni arsenal, što ga čini državom čiji se sigurnosni stavovi pažljivo prate u cijelom muslimanskom svijetu.
U praktičnom smislu, Sirija bi kroz ovakav savez mogla dobiti pristup vojnoj obuci, razmjeni obavještajnih podataka, savjetodavnoj podršci i eventualno modernijoj opremi. Ipak, ovakve koristi ne bi bile automatske niti bi odmah promijenile stanje na terenu. Mnogo bi zavisilo od toga koliko bi duboka bila saradnja, da li bi savez imao operativne mehanizme i koliko bi članice bile spremne preuzeti rizik zbog Sirije. Savezi na papiru ne znače uvijek i brzu vojnu zaštitu, posebno kada su članice različitih političkih interesa i sigurnosnih prioriteta.
Uz vojnu dimenziju, moguće članstvo bi Siriji moglo donijeti i određeni diplomatski legitimitet. Poslije godina kada je sirijsko pitanje bilo dominantno povezano s ratom, izbjegličkim valovima i humanitarnom krizom, svaki novi format saradnje koji uključuje regionalne sile mogao bi biti signal da se Damask vraća u proces oblikovanja regionalnog poretka. To je naročito važno u trenutku kada zemlje Bliskog istoka pokušavaju redefinisati sigurnosne odnose bez isključivog oslanjanja na velike vanjske igrače.
Kako bi na sve mogao reagirati Izrael?
Jedno od najosjetljivijih pitanja odnosi se na odnos s Izraelom. Sirijska teritorija je u više navrata bila meta izraelskih vojnih operacija, a to pitanje i dalje ostaje duboko politički i sigurnosno osjetljivo. Ako bi Damask postao član saveza s odbrambenom obavezom, svaka buduća eskalacija mogla bi poprimiti šire regionalne razmjere. Međutim, to ne znači da bi Turska, Saudijska Arabija i Pakistan automatski morali vojno reagirati na svaki incident. Sve bi zavisilo od sadržaja sporazuma, konkretne prirode napada i političke volje članica da aktiviraju zajedničke mehanizme.
U tom smislu, savezništvo bi prije svega imalo odvraćajući efekat. Samo postojanje takvog bloka moglo bi potencijalnim protivnicima signalizirati da bi djelovanje protiv Sirije moglo izazvati širu diplomatsku i sigurnosnu reakciju. Ipak, Bliski istok je prostor u kojem se odvraćanje često mjeri ne samo snagom vojske nego i sposobnošću država da održe unutrašnje jedinstvo unutar saveza. Ako bi došlo do političkih neslaganja među članicama, vjerodostojnost cijelog aranžmana mogla bi biti dovedena u pitanje.
Istovremeno, ne treba zanemariti ni činjenicu da bi takav razvoj mogao utjecati na sirijske odnose s drugim akterima, uključujući Iran, Rusiju i pojedine arapske države. Sirija se već godinama nalazi na raskrsnici interesa nekoliko regionalnih i globalnih sila, pa bi ulazak u novi savez mogao otvoriti nova pitanja o balansu lojalnosti i političkog oslanjanja. Damask bi morao pažljivo vagati koliko mu koristi donosi nova sigurnosna veza, a koliko potencijalno komplikuje postojeće odnose.
Nova regionalna arhitektura ili izvor dodatnih napetosti?
Za sada nema konačne odluke o pristupanju Sirije niti je objavljen bilo kakav precizan raspored eventualnog potpisivanja. Ipak, sama činjenica da se o tome otvoreno govori pokazuje da je Damask spreman razmatrati nove modele sigurnosnog pozicioniranja. U regiji u kojoj se često prepliću energetski interesi, vojna rivalstva i diplomatski kompromisi, ovakav potez mogao bi biti početak šireg preuređenja odnosa snaga.
Posebno je zanimljivo to što bi ovakav savez mogao utjecati i na način na koji arapske države gledaju na koncept kolektivne odbrane. Tradicionalno, mnoge zemlje Bliskog istoka oslanjale su se na bilateralne dogovore ili na zaštitu velikih vanjskih sila. Međutim, regionalni blok u kojem su prisutne i nuklearna država, i vojno snažna članica NATO-a, i bogata zaljevska monarhija, mogao bi otvoriti pitanje da li se na Bliskom istoku formira novi model sigurnosne saradnje.
Ostaje, međutim, ključno pitanje: da li bi ulazak Sirije u ovaj savez donio više stabilnosti ili bi produbio postojeće podjele? Odgovor zavisi od toga hoće li ovaj aranžman biti zamišljen kao alat za odvraćanje i mir ili kao nova platforma za geopolitičko nadmetanje. Ako bi služio za smanjenje tenzija, koordinaciju i zaštitu suvereniteta članica, mogao bi postati važan faktor regionalne ravnoteže. Ako bi, pak, bio shvaćen kao instrument blokovske politike, mogao bi dodatno zakomplikovati ionako krhku sigurnosnu arhitekturu Bliskog istoka.
U svakom slučaju, Sirija se ponovo nalazi pred odlukom koja može imati dugoročne posljedice. Pristupanje vojnom savezu ne bi bilo samo simboličan potez, nego znak da Damask pokušava redefinisati svoj status u novom regionalnom poretku. Zato se pažnja sada ne usmjerava samo na to hoće li Sirija ući u savez, nego i na to kakve će posljedice taj korak imati za cijelu regiju.
Izvori: Anadolu Agency, The National, saudijski zvanični izvori i Reuters.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
