Egzistencijalna naknada demobilisanim borcima i dalje nedovoljna za osnovne troškove života
U Bosni i Hercegovini tema položaja demobilisanih boraca godinama ostaje jedno od najosjetljivijih socijalnih i političkih pitanja. Iako je država kroz određene zakonske mehanizme pokušala priznati doprinos onih koji su učestvovali u odbrani zemlje, stvarnost za veliki broj njih i dalje je vrlo teška.
Nezaposleni demobilisani borac koji je proveo tri godine u odbrani Bosne i Hercegovine trenutno prima 231,84 KM mjesečne federalne egzistencijalne naknade, što je iznos koji, u uslovima stalnog rasta cijena, jedva može pokriti i najosnovnije životne potrebe.
Kada se taj iznos rasporedi na 30 dana, dolazi se do podatka da borcu dnevno ostaje svega 7,73 KM. To je suma od koje se danas teško može planirati i najskromniji obrok, a kamoli platiti račune, lijekove, higijenske potrepštine ili nepredviđene troškove koji redovno prate svaki domaćinstvo.
U praksi, to znači da se mnogi korisnici ove naknade nalaze u situaciji da moraju birati između osnovnih potreba, oslanjati se na pomoć porodice ili se snalaziti na različite načine kako bi preživjeli mjesec.
Koliko je zaista porasla naknada
Vlada Federacije BiH za drugu polovinu 2026. godine utvrdila je iznos egzistencijalne naknade od 6,44 KM za svaki mjesec proveden u Oružanim snagama. Na prvi pogled riječ je o povećanju, ali brojke pokazuju da je pomak vrlo skroman. U prvih šest mjeseci ove godine naknada je iznosila 6,20 KM po mjesecu učešća, što znači da je rast svega 24 feninga po mjesecu služenja.
Za borca koji ima 36 mjeseci učešća u odbrani zemlje to znači da je naknada porasla sa 223,20 KM na 231,84 KM. Razlika iznosi samo 8,64 KM mjesečno, odnosno oko 29 feninga dnevno. Na godišnjem nivou, to je dodatnih 103,68 KM. Iako formalno postoji povećanje, ono je toliko skromno da ga mnogi korisnici neće osjetiti ni na jednom konkretnom trošku, posebno ne u vremenu kada cijene osnovnih životnih namirnica, grijanja i komunalnih usluga rastu znatno brže.
Ovaj odnos između nominalnog rasta naknade i stvarnog životnog standarda posebno je vidljiv kada se posmatra kroz svakodnevne troškove. Porast od nekoliko maraka mjesečno ne može neutralizirati skuplju hranu, veće račune za struju i vodu, rast cijena lijekova ili troškove prevoza. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje koliko ovakav model podrške zaista pomaže ljudima koji su godinama nakon rata ostali bez stabilnih prihoda.
Inflacija briše efekat malih povećanja
Podaci Federalnog zavoda za statistiku dodatno potvrđuju ovakvu zabrinutost. Potrošačke cijene su u septembru bile 5,7 posto više nego u istom mjesecu prethodne godine. U odnosu na august zabilježen je i rast od 1,4 posto, dok su troškovi stanovanja i režija porasli za 3,2 posto. To jasno pokazuje da se kupovna moć građana, a posebno onih s niskim primanjima, brzo smanjuje.
Inflacija najviše pogađa kategorije stanovništva koje nemaju prostor za dodatnu zaradu. Za demobilisane borce bez zaposlenja, bez stalne imovine i bez drugih izvora prihoda, svako poskupljenje znači direktan udar na kućni budžet. Kada se cijene hrane, grijanja i lijekova povećavaju iz mjeseca u mjesec, čak i minimalna povećanja naknada brzo postaju bezvrijedna u odnosu na stvarne potrebe.
Koliko je situacija složena najbolje ilustrira sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu, koja je u septembru iznosila 3.565,70 KM. Na prehranu je odlazilo oko 1.644,50 KM, što znači da je samo hrana činila ogroman dio ukupnih mjesečnih troškova. U tom kontekstu, naknada od 231,84 KM pokriva tek mali dio onoga što je potrebno za normalan život, i to pod pretpostavkom da korisnik nema dodatne obaveze ili izdržavane članove porodice.
Ko ima pravo na federalnu egzistencijalnu naknadu
Pravo na federalnu egzistencijalnu naknadu imaju demobilisani borci stariji od 57 godina koji ispunjavaju propisane zakonske uslove. Među tim uslovima su najmanje godinu dana učešća u odbrani Bosne i Hercegovine, prethodnih 12 mjeseci provedenih na evidenciji nezaposlenih te prihodi koji su ispod zakonom utvrđenog praga. Ovaj sistem je zamišljen kao oblik osnovne socijalne pomoći za one koji nisu ostvarili penziju ili nemaju druga redovna primanja.
Za mlađe borce nadležnost je prepuštena kantonima, što znači da se prava i visina podrške mogu razlikovati od područja do područja. Upravo ta neujednačenost godinama izaziva nezadovoljstvo među borcima, jer mnogi smatraju da njihov status ne bi smio zavisiti od kantonalnih mogućnosti, već od jedinstvenog i pravednog državnog pristupa. Razlike u tretmanu dodatno produbljuju osjećaj nejednakosti među ljudima koji su učestvovali u istoj odbrani zemlje.
Najavljeni borački dodatak i nova očekivanja
Od 1. januara 2027. godine predviđena je i primjena boračkog dodatka, koji bi iznosio 1,50 KM za svaki mjesec proveden u odbrani zemlje. To znači da bi borac s tri godine učešća mogao ostvarivati dodatnih 54 KM mjesečno, odnosno 1,80 KM dnevno. Na papiru, to predstavlja novo pravo i određeno priznanje za učešće u odbrani države, ali u realnim okolnostima to i dalje ostaje skroman iznos.
Prilikom predstavljanja ovog rješenja naglašeno je da borački dodatak nije zamjena za egzistencijalnu naknadu, nego oblik priznanja za doprinos u ratu. Ipak, borci i njihove porodice prirodno postavljaju pitanje koliko će taj dodatak zaista olakšati svakodnevni život. Kada se sabere s postojećim primanjima, i dalje se ne dolazi do iznosa koji bi omogućio stabilniji život, posebno za ljude koji su godinama bez posla i bez mogućnosti dodatnog prihoda.
U javnosti se često ističe da je simbolika priznanja važna, ali da ona ne može zamijeniti ekonomsku sigurnost. Borci ne traže samo moralno priznanje za ono što su prošli, nego i materijalnu podršku koja će im omogućiti dostojanstven život. To uključuje mogućnost da plate režije na vrijeme, kupe lijekove, obezbijede hranu i ne zavise isključivo od pomoći drugih.
Godine nezadovoljstva i borba za dostojanstvo
Demobilisani borci su godinama kroz proteste, javne nastupe i sastanke s institucijama upozoravali da njihova primanja ne prate realne troškove života. Poručivali su da nakon učešća u odbrani države ne žele biti tretirani kao građani drugog reda niti završiti kao socijalni slučajevi. Njihove poruke često su bile jednostavne: traže dostojanstvo, sigurnost i pravedniji odnos prema kategoriji koja je nosila veliki teret rata.
Ova tema nije samo pitanje finansija, nego i šire društvene odgovornosti. Način na koji se država odnosi prema svojim braniteljima govori i o tome koliko cijeni njihovu žrtvu. Ako osoba koja je tri godine provela u odbrani Bosne i Hercegovine danas raspolaže s manje od osam konvertibilnih maraka dnevno, onda je jasno da postojeći sistem podrške ne odgovara stvarnim potrebama.
Upravo zbog toga borci i dalje insistiraju na reformama, pravednijoj raspodjeli sredstava i većem razumijevanju njihovog položaja.
Dok troškovi života nastavljaju rasti, a inflacija dodatno umanjuje vrijednost svakog primanja, ostaje otvoreno pitanje koliko će postojeće i najavljene mjere zaista pomoći onima koji su najranjiviji. Za mnoge demobilisane borce razlika od nekoliko maraka mjesečno ne znači značajno olakšanje, već tek podsjetnik da su potrebe daleko veće od onoga što trenutno dobijaju.
Zato se i dalje očekuje da institucije pronađu održiviji model podrške, koji neće biti samo simboličan, nego će stvarno poboljšati svakodnevni život ljudi koji su branili državu.
