Šokantan termin za terapiju: 83-godišnjem Sarajliji ponuđen datum u decembru 2027. godine
Priča o Rami Brkiću, osamdesettrogodišnjem građaninu Sarajeva, ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja u svakodnevnom životu ljudi u Bosni i Hercegovini: koliko dugo pacijenti moraju čekati na osnovnu zdravstvenu uslugu. Kada je došao u Dom zdravlja tražeći termin za fizikalnu terapiju, nije očekivao da će dobiti datum koji djeluje gotovo nestvarno — decembar 2027. godine.
U praksi to znači da bi na terapiju trebalo čekati više od godinu dana, a za stariju osobu kojoj je pomoć potrebna sada, takav odgovor može zvučati kao poraz sistema, a ne kao medicinska organizacija.
Njegova kratka, ali snažna reakcija — „Do tada ću umrijeti“ — nije samo emotivna izjava jednog pacijenta. Ona odražava osjećaj nemoći koji mnogi građani doživljavaju kada se susretnu s dugim listama čekanja, nedostatkom termina i sporim administrativnim procedurama. U zemlji u kojoj se zdravstveno osiguranje plaća godinama, od penzija, plata i doprinosa, očekivanje je da pomoć bude dostupna kada je potrebna, a ne tek nakon mjeseci ili godina čekanja.
Fizikalna terapija nije luksuzna usluga, nego često ključni dio oporavka nakon povrede, operacije, moždanog udara ili hroničnih problema s pokretljivošću. Kod starijih osoba odgađanje terapije može značiti pogoršanje stanja, veći bol, smanjenu samostalnost i povećan rizik od komplikacija. Upravo zato je ovakva situacija mnogo više od birokratske neprijatnosti — ona postaje zdravstveni i društveni problem koji direktno utiče na kvalitet života.
Ovakvi slučajevi nisu izolovan incident, već simptom dubljih slabosti u zdravstvenom sistemu. U mnogim javnim ustanovama nedostaje medicinskog kadra, terminologija je opterećena dugim procedurama, a broj pacijenata daleko premašuje kapacitete. Kada se tome dodaju administrativna usporavanja, neujednačena raspodjela termina i preopterećenost ustanove, rezultat je upravo ono što je Ramo Brkić doživio — datum koji pacijentu ne daje nadu, nego frustraciju.
Zašto se čeka toliko dugo i ko snosi odgovornost?
Građani s pravom postavljaju pitanje: zašto je čekanje na fizikalnu terapiju toliko dugo i ko je odgovoran za ovakvo stanje? Odgovor nikada nije jednostavan, ali gotovo uvijek uključuje nekoliko faktora: manjak terapeuta, ograničen broj termina, nedovoljno prostora, zastarjelu organizaciju rada i preopterećenost javnog zdravstva. U sistemu koji funkcionira na granici izdržljivosti, pojedinačni pacijent često postaje broj u redu, a ne osoba s konkretnim zdravstvenim problemom.
Važno je naglasiti da iz perspektive pacijenta razlozi možda i nisu presudni. Kada osoba od 83 godine čuje da na terapiju mora čekati skoro dvije godine, njoj je manje važno da li je uzrok manjak kadra, administrativni propust ili loše planiranje. Njoj je važno da joj se omogući liječenje u razumnom vremenu.
Upravo tu se mjeri kvalitet zdravstvenog sistema: ne samo po modernoj opremi ili novim zgradama, nego i po tome koliko brzo i efikasno stiže do pacijenta kojem je pomoć potrebna.
U javnosti se često govori o reformama zdravstva, digitalizaciji, boljem upravljanju listama čekanja i rasterećenju domova zdravlja. Međutim, za građane sve to ostaje apstraktno dok konkretna iskustva izgledaju ovako dramatično. Ako su termini raspoređeni tako da stariji i bolesni ljudi čekaju godinu ili dvije, onda je jasno da sistem ne ispunjava svoju osnovnu svrhu.
Zato se u ovakvim situacijama od nadležnih institucija očekuje hitno objašnjenje, ali i konkretna rješenja, a ne samo formalna saopštenja.
Starije osobe najviše trpe posljedice sporog sistema
Posebno zabrinjava činjenica da su upravo stariji građani najizloženiji posljedicama dugog čekanja. Oni češće imaju više hroničnih bolesti, slabiju pokretljivost i veći rizik od komplikacija. Za mnoge od njih fizioterapija znači mogućnost da ustanu iz kreveta bez pomoći, da hodaju sigurnije, da smanje bolove ili da nakon operacije ponovo vrate dio samostalnosti. Kada takva usluga kasni mjesecima, posljedice nisu samo medicinske, nego i emocionalne i socijalne.
Porodice starijih pacijenata tada često preuzimaju teret brige, pokušavajući pronaći alternativu u privatnim ustanovama, gdje su cijene za mnoge previsoke. Tako nastaje dodatna nejednakost: oni koji mogu platiti, dobijaju pomoć brzo, dok oni koji ovise o javnom sistemu čekaju. U tom smislu, slučaj Rame Brkića nije samo lična drama, nego i ogledalo društva u kojem zdravstvena dostupnost često zavisi od finansijskih mogućnosti, a ne od potrebe pacijenta.
Takve okolnosti otvaraju i pitanje dostojanstva. Ljudi koji su decenijama radili, plaćali doprinose i uredno ispunjavali svoje obaveze prema državi, očekuju barem osnovnu sigurnost kada ostare i obole. Kada im se ponudi termin daleko u budućnosti, oni to ne doživljavaju samo kao kašnjenje, nego kao poruku da su prepušteni sami sebi.
To je posebno teško za one koji više nemaju snage da čekaju, hodaju od šaltera do šaltera ili se bore s papirologijom.
Potrebni su odgovori, ali i konkretne promjene
Ovaj slučaj treba biti povod za ozbiljnu raspravu o tome kako se organizuju liste čekanja i na koji način se određuje prioritet pacijenata. Hitni i najugroženiji slučajevi moraju imati prednost, posebno kada je riječ o starijim osobama i pacijentima sa smanjenom pokretljivošću. Ako sistem ne može obezbijediti dovoljno termina, onda mora postojati jasan mehanizam preusmjeravanja pacijenata, dodatnih termina ili privremenih rješenja.
Jednako je važno da nadležne institucije transparentno objasne kako je moguće da termin završi u 2027. godini. Javnost ima pravo znati da li se radi o tehničkom propustu, stvarnom nedostatku kapaciteta ili lošoj organizaciji. Bez transparentnosti nema povjerenja, a bez povjerenja nema ni zdravog sistema. Građani ne traže privilegije, nego pravo na pravovremeno liječenje.
Na kraju, priča o Rami Brkiću nije samo vijest o jednom terminu. Ona je simbol svakodnevne borbe mnogih pacijenata koji se suočavaju s dugim čekanjima, iscrpljujućom administracijom i osjećajem da ih sistem ne vidi. Ako društvo želi istinski pravedno i funkcionalno zdravstvo, onda se ovakve situacije ne smiju tretirati kao normalne. One moraju postati alarm koji će natjerati odgovorne da mijenjaju praksu, jačaju kapacitete i vrate osnovno dostojanstvo pacijentu.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
