Bill Ackman, Netanyahu i dilema između promjene politike i promjene imidža Izraela
Pojedine političke izjave, posebno kada dolaze iz neočekivanih krugova, otvaraju mnogo dublja pitanja od onih koja su izgovorena u javnosti. Upravo takav efekat izazvala je poruka američkog milijardera Billa Ackmana, dugogodišnjeg zagovornika Izraela i poznatog pristalice Donalda Trumpa, koji je javno poručio da izraelski krajnje desni ministri Itamar Ben-Gvir i Bezalel Smotrich ne bi trebalo da budu dio naredne vlade. Na prvi pogled, riječ je o još jednom političkom stavu.
Međutim, kada takvu poruku pošalje čovjek iz kruga koji je godinama snažno podržavao izraelsko rukovodstvo, onda ona poprima znatno šire značenje i otvara raspravu o tome da li je cilj zaista promjena izraelske politike ili samo popravljanje njenog međunarodnog ugleda.
Ackmanovo upozorenje nije stiglo od političkih protivnika Izraela, niti od organizacija koje tradicionalno kritikuju izraelsku politiku prema Palestincima. Naprotiv, došlo je od osobe koja je često branila izraelske interese i istovremeno uživa politički utjecaj u američkim konzervativnim krugovima. Zbog toga njegov komentar djeluje kao znak zabrinutosti unutar samog sistema podrške Izraelu.
To je posebno važno jer pokazuje da se pitanje Ben-Gvira i Smotricha više ne posmatra samo kao unutrašnja izraelska tema, nego i kao problem koji može utjecati na odnose s međunarodnim partnerima, investitorima i političkim saveznicima.
U izraelskoj politici, gdje koalicije često zavise od uskih većina i kompromisa između različitih ideoloških blokova, prisustvo krajnje desnih ministara nije novo. Ipak, Ben-Gvir i Smotrich su posljednjih godina postali simbol mnogo tvrđeg pristupa prema Palestincima, posebno na okupiranoj Zapadnoj obali. Njihove izjave i potezi, prema ocjenama brojnih međunarodnih aktera, doprinijeli su rastu tenzija i jačanju utiska da izraelska vlada tolerira ili čak ohrabruje politiku koja produbljuje sukob.
Zbog toga njihovo eventualno uklanjanje iz buduće vlade ne bi bilo samo personalna promjena, već politička poruka o tome u kom pravcu bi Izrael mogao ići nakon izbora.
Međutim, postavlja se ključno pitanje: može li se odgovornost za takvu politiku jednostavno prebaciti na dvojicu ministara? Benjamin Netanyahu nije bio pasivni posmatrač koalicione saradnje s njima. Njegova politička stabilnost u velikoj mjeri oslanjala se upravo na partnere iz krajnje desnice, a ta saradnja omogućila je sprovođenje politika koje su izazivale oštre reakcije u inostranstvu.
Zato je teško tvrditi da bi njihovo izbacivanje iz buduće vlade automatski značilo i stvarni zaokret. Ono bi možda ublažilo retoriku, ali ne bi nužno promijenilo osnovni politički kurs države.
Posebnu težinu cijeloj priči daju i međunarodne sankcije koje su u junu 2025. godine uvele Britanija, Kanada, Australija, Novi Zeland i Norveška. Te mjere nisu bile samo simbolična osuda njihovih izjava, nego odgovor na optužbe da svojim djelovanjem potiču nasilje nad Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali. To pokazuje da zapadne države, inače bliske Izraelu, više ne mogu ignorisati posljedice politike koju određeni izraelski zvaničnici promoviraju.
Sankcije su u tom smislu signal da je međunarodna tolerancija prema takvom ponašanju ozbiljno smanjena, čak i među onima koji tradicionalno nastoje očuvati strateško partnerstvo s Tel Avivom.
Ipak, razlika između političke štete i ljudske stvarnosti na terenu ostaje ogromna. Za saveznike Izraela, problem može biti narušavanje imidža, diplomatskih odnosa ili javne podrške u zapadnim prijestolnicama. Za Palestince, međutim, posljedice su mnogo konkretnije i dublje: ograničeno kretanje, strah od nasilja, rušenje domova, gubitak zemlje, nesigurnost i svakodnevni pritisak života pod okupacijom. Upravo tu leži jedna od najvažnijih tačaka ove debate.
Država može promijeniti ministre, poboljšati komunikaciju i pokušati popraviti odnose s inostranstvom, ali bez promjena na terenu teško je govoriti o suštinskom pomaku. Imidž se može popravljati brže nego stvarnost, a to je posebno osjetljivo u sukobu koji već decenijama opterećuje region.
Izborni rezultat i pitanje ko će voditi sljedeću vladu
Ackmanova poruka dobila je dodatnu političku težinu u trenutku kada su u Izraelu održani parlamentarni izbori 27. oktobra. Prema prvim izlaznim anketama, ni blok koji predvodi Netanyahu ni opozicija okupljena oko Gadija Eisenkota nisu uspjeli osigurati potrebnu većinu od 61 mandata u Knessetu. Takav ishod odmah je otvorio prostor za dugotrajne pregovore, trgovinu političkom podrškom i moguće nove krize unutar izraelskog sistema.
U takvim okolnostima pitanje ko će sjediti za pregovaračkim stolom postaje jednako važno kao i to ko će formalno sastavljati vladu.
Upravo zbog toga dio analitičara smatra da Ackmanove riječi nisu slučajne, nego da odražavaju raspoloženje dijela krugova bliskih Trumpu, koji bi voljeli vidjeti Netanyahua u širem i umjerenijem političkom aranžmanu. Takav scenario bi mogao značiti udaljavanje od najtvrđih desnih partnera i pokušaj formiranja koalicije koja bi manje provocirala međunarodnu kritiku. Ipak, to ne znači da postoji koordinisana akcija protiv Ben-Gvira i Smotricha.
U američko-izraelskim odnosima često postoji više paralelnih interesa, od ideoloških do strateških, pa nije jednostavno zaključiti da jedna javna poruka otkriva skriveni plan.
Dodatni problem predstavlja činjenica da i sama izraelska opozicija nije jedinstvena oko mogućnosti saradnje s Netanyahuom. Neki lideri odbacuju ideju ulaska u vladu koju bi on predvodio, što ostavlja malo prostora za jednostavna rješenja. U političkom smislu, Izrael se ponovo nalazi u situaciji u kojoj matematička računica mandata ne garantuje stabilnost, a ideološke podjele otežavaju svaku širu koaliciju.
To znači da će se rasprava o budućim partnerima vjerovatno nastaviti i nakon izbora, a svaka kombinacija vlasti nosiće sa sobom i pitanje odnosa prema Palestincima.
Na kraju, ostaje suštinsko pitanje koje nadilazi dnevnu politiku i koalicione dogovore: da li će eventualna promjena vlade donijeti i promjenu politike prema Palestincima, ili će sve ostati na zamjeni političkih lica? Izrael ima legitimno pravo na sigurnost, kao što i Palestinci imaju pravo na slobodu, dostojanstvo i život bez straha. Ta prava ne bi smjela zavisiti od toga ko trenutno ima većinu u parlamentu.
Ako se promijene samo imena ministara, a ne i način upravljanja sukobom, međunarodna scena možda će dobiti malo drugačiju sliku Izraela, ali na terenu će se vrlo vjerovatno malo toga suštinski promijeniti.
Zato Ackmanova izjava, iako kratka i naizgled usmjerena samo na dvojicu ministara, zapravo otvara mnogo širu raspravu o moralnoj odgovornosti, političkom pragmatizmu i granicama međunarodne podrške. U tom smislu, ona nije samo komentar o sastavu buduće vlade, nego i podsjetnik da se prave promjene ne mjere retoričkim distanciranjem od najkontroverznijih političara, već konkretnim potezima koji mijenjaju život ljudi.
Bez stvarnih promjena na terenu, svaka nova vlada ostaje samo nova ambalaža za stare probleme.
Izvori: Reuters, 25. i 28. oktobar 2026. Associated Press, 28. oktobar 2026. Britansko Ministarstvo vanjskih poslova, 10. juni 2025.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
