Kako je sporni katarski novac dospio u Gazu i zašto danas potresa izraelsku politiku
Dok su izraelski birači izlazili na birališta, premijer Benjamin Netanyahu pokušavao je pred javnošću umanjiti značaj jedne od najosjetljivijih odluka svoje političke karijere: dopuštanja da Katar godinama finansijski podržava Pojas Gaze, teritoriju pod kontrolom Hamasa. Ono što je godinama predstavljano kao pragmatična humanitarna mjera, danas se u izraelskoj i međunarodnoj javnosti sve češće opisuje kao politički i sigurnosni eksperiment s katastrofalnim posljedicama.
Novi detalji, zasnovani na povjerljivim dokumentima i prepisci visokih zvaničnika, dodatno su rasplamsali pitanje koliko je Izrael zapravo znao, odobravao i usmjeravao te tokove novca.
Prema dokumentima do kojih je došao magazin Time, izraelske sigurnosne strukture nisu samo posmatrale katarske isplate nego su u više navrata bile aktivni dio dogovora. To je posebno značajno jer se u javnosti godinama sticao dojam da je Katar djelovao samostalno, iz humanitarnih razloga, dok su izraelske vlasti tek pasivno tolerisale prijenos sredstava.
Međutim, povjerljiva dokumentacija pokazuje da su izraelski zvaničnici, uključujući ljude iz samog vrha obavještajnog i političkog aparata, vodili računa da se novac usmjeri na način koji će održati stabilnost u Gazi, ali i očuvati izraelsku kontrolu nad situacijom na terenu.
Ova priča ima dugu historiju. Nakon što je Hamas 2007. godine preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze, enklava je ušla u period teške izolacije, političkog razdvajanja i ekonomskog sloma. Izrael je, zajedno sa susjednim akterima i uz posredovanje više međunarodnih institucija, tražio način da spriječi potpuni humanitarni kolaps, ali bez davanja političkog legitimiteta Hamasu. Katar se tu pojavio kao ključni posrednik. Do 2018.
godine, prema analizama koje su prezentirane izraelskim ministrima, u Gazu je stiglo oko 1,1 milijardu dolara za humanitarnu pomoć, gorivo i plate dijela javnih službenika. Ukupni tok novca tokom više od decenije približio se iznosu od dvije milijarde dolara.
Zašto je to važno? Zato što je ova šema bila mnogo šira od obične donacije. Pismo koje je 2020. godine tadašnji šef Mossada Yossi Cohen uputio katarskom emiru Tamimu bin Hamadu Al Thaniju otkriva ton saradnje koji je teško pomiriti s kasnijim izraelskim optužbama da je Doha finansirala terorizam.
Cohen je u tom pismu zahvaljivao Kataru na “humanitarnoj pomoći” i tvrdio da su ti napori imali presudnu ulogu u poboljšanju prilika u Gazi i očuvanju regionalne stabilnosti. Takva formulacija pokazuje da je izraelski sigurnosni vrh vrlo dobro razumio političku težinu katarskih transfera, ali ih je ipak smatrao korisnim instrumentom upravljanja krizom.
U javnom diskursu, međutim, slika je često bila sasvim drugačija. Dok su pojedini izraelski političari otvoreno optuživali Katar da je finansirao Hamas, Doha je tražila zvanične garancije i pisani okvir dogovora. Katarski zvaničnici su, kako su naveli kasnije, insistirali da njihova sredstva nisu išla militantima, već civilima, i to kroz mehanizme usklađene s izraelskim vlastima, Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim partnerima.
Prema katarskoj verziji događaja, novac, lijekovi, hrana i gorivo nisu ulazili direktno u ruke Hamasa, nego su prolazili kroz kontrolisane kanale prije distribucije u Gazi. U Dohi tvrde da bi, ako je bilo sredstava zloupotrijebljenih od Hamasovih struktura, odgovornost morala pasti na sistem koji je Izrael sam uspostavio i nadzirao.
Ono što cijelu aferu čini posebno osjetljivom jeste politički motiv koji kritičari pripisuju Netanyahuu. Već godinama se tvrdi da je njegov cilj bio da održi duboku podjelu između Gaze i Zapadne obale, odnosno između Hamasa i Palestinske uprave predvođene Mahmoudom Abbasom. U takvoj računici, podijeljeni Palestinci teže mogu nastupiti kao jedinstven politički subjekt, što dodatno udaljava mogućnost stvaranja nezavisne palestinske države.
Netanyahuovi protivnici smatraju da je upravo ta strategija omogućila dugoročno slabljenje palestinskog nacionalnog projekta, dok je istovremeno Izraelu davala argument da “nema partnera za mir”.
Takva politika, međutim, nosila je ozbiljne rizike. Naime, ako se Hamasu dozvoli da ostane funkcionalan kroz periodične finansijske infuzije, onda se postavlja pitanje da li se time, svjesno ili ne, održava i njegova vojna infrastruktura. Upravo zato je nakon 7. oktobra 2023. ovaj narativ dobio novu, mnogo mračniju dimenziju. Napad Hamasa na jug Izraela, u kojem je ubijeno oko 1.200 ljudi, a 251 osoba oteta, izazvao je najteži sigurnosni udarac u historiji zemlje.
U izraelskoj javnosti odmah je otvorena bolna dilema: da li je dugogodišnji finansijski i politički pristup prema Gazi pomogao Hamasu da se konsoliduje i pripremi za napad?
Netanyahuov kabinet odbio je detaljnije komentarisati novoobjavljene informacije, ali brojni bivši izraelski zvaničnici odbrane i sigurnosti već su javno priznali da je riječ o velikoj grešci. Neki od njih tvrde da je sistem bio zasnovan na uvjerenju da će novac “kupiti mir” i spriječiti humanitarnu katastrofu, ali da je u praksi proizveo upravo suprotan efekat: očuvao je Hamasovu administraciju, produžio patnju stanovništva i stvorio lažan osjećaj kontrole.
Posebno je sporno to što je, prema dokumentima, izraelska država ne samo tolerisala, nego i logistički olakšavala određene isporuke, uključujući i situacije kada su se katarski transferi fizički prenosili preko granice u koferima.
Jedan od najspornijih detalja odnosi se na 2018. godinu, kada je Palestinska uprava obustavila isplate dijela službenika u Gazi. Tada su, prema dostupnim izvještajima, izraelske sigurnosne snage čak lično prenosile katarski novac u enklavu kako bi se izbjegao potpuni administrativni slom. Taj potez je izazvao bijes dijela izraelske desnice, uključujući tadašnjeg ministra obrazovanja Naftalija Bennetta, koji je takvo finansiranje opisivao kao svojevrsni “reket”.
Ipak, Netanyahu nije odustajao od strategije koja je, iz njegove perspektive, trebala smanjiti pritisak na stanovništvo i istovremeno zadržati Hamas u okvirima podnošljive prijetnje.
Posebnu težinu cijeloj priči daje i navodna Netanyahuova izjava iz 2019. godine, na zatvorenom sastanku poslanika Likuda, kada je rekao da oni koji žele spriječiti nastanak palestinske države moraju podržati jačanje Hamasa i preusmjeravanje novca ka toj organizaciji. Iako je kasnije tvrdio da je govorio isključivo o sprječavanju humanitarne katastrofe i epidemija, takve riječi danas se tumače kao dokaz da je politika prema Gazi bila dio šire strategije političkog upravljanja konfliktom.
Kritičari u tome vide hladnu kalkulaciju: održavati podjele, upravljati krizom i istovremeno izbjegavati konačno rješenje palestinskog pitanja.
U međuvremenu je i Katar postao meta optužbi, ali iz Dohe poručuju da je riječ o nepoštenom prebacivanju odgovornosti. Njihova pozicija je da su sredstva išla civilima i da je njihova uloga bila humanitarna, ne vojna. Zbog toga je cijela priča dobila i međunarodnu dimenziju: u njoj se prepliću odnosi Izraela i Katara, američka diplomatija, pozicija Ujedinjenih nacija, kao i širi odnos prema palestinskom pitanju.
U pozadini svega stoji neugodno pitanje koje i dalje nema jednostavan odgovor: da li je politika “upravljanja konfliktom” bila pokušaj sprečavanja goreg scenarija, ili je upravo ona pomogla da se stvori najgori mogući ishod?
Današnji politički pritisak na Netanyahua zato nije samo rezultat vojnog neuspjeha nakon 7. oktobra, nego i raspada jednog dugogodišnjeg narativa o sigurnosti, kontroli i racionalnom upravljanju prijetnjama. Afera s katarskim finansiranjem Gaze pokazuje koliko su na Bliskom istoku često isprepleteni pragmatizam, tajni dogovori i javna retorika. Ono što je godinama predstavljano kao privremeno rješenje, danas se nalazi u središtu najveće političke i moralne rasprave u Izraelu.
I upravo zato ova priča i dalje neće nestati iz javnosti, jer dotiče pitanje odgovornosti na najvišem nivou – političke, sigurnosne i historijske.
