Izrael na prekretnici nakon izbora: arapske stranke s historijskim rezultatom, a ni Netanyahu ni opozicija bez jasne većine
Prve izlazne ankete nakon parlamentarnih izbora u Izraelu otvaraju novu fazu političke neizvjesnosti, ali i jasno pokazuju da nijedan od dva dominantna bloka nije uspio osigurati većinu potrebnu za formiranje vlade. Iako se politička scena u Izraelu već godinama kreće u ciklusima bliskih rezultata, koalicijskih pregovora i nestabilnih kompromisa, ovogodišnji izbori dodatno su naglasili koliko su odnosi snaga fragmentirani i koliko će svaka mandatska karta biti važna u narednim danima.
Prema projekcijama objavljenim nakon zatvaranja birališta, politički tabor koji predvodi Benjamin Netanyahu ostao je ispod praga od 61 mandata, koliko je potrebno za većinu u Knessetu, izraelskom parlamentu koji broji ukupno 120 mjesta. Istovremeno, blok koji okuplja protivnike sadašnje vlasti, predvođen Gadijem Eisenkotom, također nije uspio preći tu granicu.
To znači da je, uprkos jasnoj polarizaciji kampanje, konačan ishod ostao otvoren i da će ključnu ulogu imati pregovori, politički dogovori i moguće prekompozicije savezništava.
Najnovije ankete posebno su zanimljive jer pokazuju da je Likud, stranka koju vodi Netanyahu, i dalje najjača pojedinačna politička partija u zemlji. Ipak, snaga jedne stranke nije isto što i snaga cijelog bloka. U izraelskom proporcionalnom sistemu upravo koalicijska matematika određuje ko može sastaviti vladu, pa tako i stranka s najvećim pojedinačnim brojem mandata može ostati bez realne mogućnosti da vlada ako nema dovoljno partnera.
Upravo tu se krije glavni paradoks ovih izbora: Netanyahu ima najjaču stranku, ali ne i dovoljno širok savez da samostalno preuzme vlast.
Netanyahuov blok ostaje ispod crte
Prema izlaznoj anketi izraelskog Kanala 13, blok okupljen oko Netanyahua osvaja ukupno 50 mandata, što je znatno manje od potrebne većine. U tom rasporedu Likud bi trebao imati 25 zastupnika, krajnje desna stranka Otzma Yehudit šest, Ujedinjeni judaizam Tore sedam, Shas šest, a Religijski cionizam još šest mjesta. Stranka Amcha Yisrael prema ovoj projekciji ne prelazi izborni prag, što dodatno slabi Netanyahuovu računicu i smanjuje prostor za prikupljanje koalicionih partnera.
Ovakav rezultat predstavlja ozbiljan pad u odnosu na prethodne izbore, kada je Netanyahuov savez imao daleko povoljniji položaj u parlamentu. Pad na 50 mandata znači da će lider Likuda morati tražiti podršku izvan vlastitog političkog kruga ili pokušati izvršiti pritisak na potencijalne prelazne partnere. Međutim, u izraelskoj politici, gdje su razlike oko sigurnosti, religije, odnosa prema Palestincima i ustavnih pitanja često duboko ukorijenjene, pronalazak takvih partnera nije jednostavan.
Netanyahuov tim će, bez sumnje, naglašavati činjenicu da je Likud najjača stranka i da bi lider te partije zbog toga trebao prvi dobiti mandat za sastavljanje vlade. To je važan politički argument, jer u izraelskoj praksi predsjednik države nakon konsultacija sa strankama obično povjerava mandat onom političaru za koga procijeni da ima najveće šanse da okupi većinu.
Ipak, brojke iz anketa sugeriraju da bi taj mandat mogao završiti u još jednom krugu neuspjelih pregovora, ako Netanyahu ne pronađe dodatne ruke u parlamentu.
Eisenkotov blok brojniji, ali i dalje bez dovoljno glasova
Suprotni politički tabor, koji predvodi Gadi Eisenkot, prema istoj izlaznoj anketi osvaja 53 mandata. To je više nego Netanyahuov blok, ali i dalje nedovoljno za samostalnu većinu. U projekciji Kanala 13, stranka Yashar trebala bi osvojiti 23 mandata, savez Together 14, Demokrati devet, a Yisrael Beiteinu sedam. Ta kombinacija pokazuje da opozicioni blok raspolaže sa snažnijom parlamentarnom osnovom, ali ne i s konačnim odgovorom na pitanje ko će vladati državom.
U političkom smislu, činjenica da Eisenkotov savez ima više mandata od Netanyahuovog bloka mogla bi mu dati pregovaračku prednost u razgovorima s manjim strankama i potencijalnim partnerima. Međutim, izraelska politička scena je poznata po tome da broj mandata nije jedini kriterij. Ideološke razlike, odnosi prema sigurnosnoj politici, pitanje arapskih partija, kao i lični odnosi između lidera, često presuđuju više od same aritmetike.
Zbog toga ni ovaj blok ne može računati na lak put do vlade.
Arapske stranke ostvarile historijski uspjeh
Jedno od najvažnijih iznenađenja izbora odnosi se na rezultat arapskih stranaka, koje su prema izlaznim anketama ostvarile historijski snažan rezultat. Kanal 13 navodi da Zajednička lista osvaja deset mandata, dok Ujedinjena arapska lista dobija sedam. Zajedno bi tako imale čak 17 zastupnika, što je rezultat koji ih pretvara u potencijalno presudan faktor pri formiranju nove vlade.
Ovakav ishod ima dalekosežne političke posljedice. U zemlji u kojoj su arapske partije dugo bile potisnute na marginu centralnih pregovora, sada bi upravo one mogle odlučivati o tome hoće li neka koalicija imati većinu ili ne. Njihova uloga može biti direktna, kroz eventualno uključivanje u pregovore, ili indirektna, kroz podršku vladi izvana. U oba slučaja, jasno je da bez njihovih glasova nijedan blok ne izgleda dovoljno stabilno za formiranje kabineta.
Visok odziv arapskih birača bio je posebno važan faktor tokom izbornog dana. Aktivniji izlazak ove populacije na birališta već je bio očekivan kao moguće iznenađenje, a prve projekcije to i potvrđuju. Za mnoge analitičare, upravo je mobilizacija arapskih birača možda najvažniji društveno-politički signal ovih izbora, jer pokazuje da zajednice koje su ranije znale imati slabiji odaziv sada žele snažnije utiču na nacionalnu politiku.
Različite ankete, ista osnovna poruka
I izlazna anketa Kanala 12 vodi do gotovo istog zaključka. Prema toj projekciji, Netanyahuov blok osvaja 50 mandata, dok Eisenkotov blok ima 52. Arapske stranke prema Kanalu 12 zajedno osvajaju čak 18 mjesta, što dodatno potvrđuje da je njihov politički uspon jedan od najvećih događaja izbora. Iako se brojke između anketa ne poklapaju potpuno, osnovna slika ostaje nepromijenjena: Izrael ulazi u period pregovora bez jasnog pobjednika.
Ovakva situacija gotovo uvijek znači dugotrajne razgovore iza zatvorenih vrata, pokušaje preotimanja zastupnika, pritisak na manje partije i javne poruke kojima lideri nastoje stvoriti dojam neizbježnosti vlastite pobjede. U Izraelu je već nekoliko izbornih ciklusa obilježeno upravo takvom nestabilnošću, pa ni ovaj rezultat ne djeluje kao izuzetak. Naprotiv, mogao bi biti uvod u još jedan kompleksan politički proces u kojem će se svaki mandat i svaka izjava pažljivo analizirati.
Za konačnu raspodjelu snaga sada će biti presudno prebrojavanje glasova i zvanični rezultati, ali i odluka predsjednika države kome će prvo povjeriti mandat za sastavljanje vlade. Ako se projekcije potvrde, Izrael će ponovo svjedočiti složenim i vjerovatno dugim pregovorima u kojima će se ukrštati ideologija, broj mandata i politički pragmatizam.
Jedino je sigurno da bez dogovora neće biti nove vlade, a upravo će arapske stranke, zajedno s manjim političkim akterima, imati ulogu koju do sada nisu imale u ovom obimu.
