Poučna priča o roditeljskoj brizi, skrivenoj dobroti i onome što često razumijemo tek kada nam postane najteže.
Kada sam primio prvu platu, imao sam dvadeset i tri godine. Bio sam ponosan: konačno sam mogao svojim novcem platiti račune, kupiti nešto sebi i osjetiti da sam odrastao. Tada mi je babo rekao nešto što me iznenadilo:
„Svaki mjesec da mi pošalješ stotku.“
„Zašto, babo?“
„Za odgoj.“
Nasmijao sam se, misleći da se šali. On se nije nasmijao. I tako je počelo. Svakog dvadeset i sedmog u mjesecu, čim bi legla plata, prebacio bih mu stotinu. U napomeni sam uvijek pisao iste dvije riječi: „Za odgoj.“
Njegov odgovor nikada se nije mijenjao:
„Stiglo. Neka te Allah opskrbi.“
Stotina koju nisam preskakao
Slao sam mu dok sam bio neoženjen. Poslao sam i onog mjeseca kada sam se oženio, iako su mi dugovi visili nad glavom. Nisam preskočio ni mjesec u kojem mi se rodio sin, premda mi je na računu ostalo samo stotinu četrdeset.
Moja žena nije razumjela zašto to radim.
„Otac ti je u penziji i ima svoju kuću. Šta će mu tih stotinu?“
Prijatelji su se šalili da mi je babo uveo porez. A ja sam, umjesto objašnjenja koje ni sam nisam imao, govorio da je on jednostavno takav i da ima svoje navike.
Jednom sam zakasnio samo jedan dan. U sedam ujutro zazvonio mi je telefon.
„Da nije nešto krenulo po zlu?“ upitao je.
Prebacio sam novac smijući se i pomislio kako je baš tačan kada je novac u pitanju. Nisam tada razumio šta je zapravo provjeravao tim pozivom.
Dan kada plata nije legla
Dvanaest godina prošlo je u tom ritmu. Onda sam dobio otkaz. Nikome nisam rekao, čak ni ženi. Svakog jutra obukao bih odijelo, izašao iz kuće u sedam i sjedio u automobilu kod kafića do podne. Vraćao sam se kao da dolazim s posla, noseći brigu koju nisam znao izgovoriti.
Došao je dvadeset i sedmi. Plata nije legla. Prvi put nakon dvanaest godina nisam poslao ništa.
Poslije jacije nazvao me babo.
„Nije mi ništa stiglo.“
„Zaboravio sam, babo. Sutra, ako Bog da.“
Zašutio je, a onda kratko rekao:
„Dođi odmah. Sam.“
Stara sveska otkrila je sve
U dnevnom boravku sjedio je pred starom sveskom i kovertom. Gurnuo je svesku prema meni i rekao da je otvorim.
Na svakoj stranici bili su datumi, moje ime i iznos od stotinu. Pored uplata pisalo je gdje je novac otišao: hladnjak za vodu, stipendija za siroče, ramazanski paket, voda za radnike. Stotinu četrdeset i četiri reda. Dvanaest godina mojih uplata.
„Nijedan jedini dinar od tvog novca nije ušao u moj džep“, rekao je.
Pokazao mi je fotografiju hladnjaka za vodu kod džamije. Na maloj ploči pisalo je: „Sadaka za mog sina, neka ga Allah čuva.“ Odmah sam ga prepoznao. Bio je to isti hladnjak pored mog radnog mjesta, iz kojeg sam godinama pio vodu poslije podne.
Pio sam iz sadake koju je babo davao za mene, a da nisam ni znao.
Koverta koju je čuvao za moj najteži dan
Zatim je pokazao kovertu.
„A ovo je od mene.“
U njoj su bile sedamdeset i dvije hiljade. Objasnio mi je da je od moje prve plate svakog mjeseca ostavljao po pet stotina vlastitog novca. Dok sam ja njemu slao stotinu, on je za mene odvajao pet puta više.
„Govorio sam sebi da će doći dan kada mi od tebe ništa neće stići. I da će mi taj dan biti potreban.“
Upitao sam ga kako je znao da nešto nije u redu.
„Dvanaest godina nisi zakasnio ni dana, osim jednom. A danas ništa nije stiglo. Ne treba mi niko govoriti.“
Nisam mogao progovoriti. Babo je nastavio:
„Tu stotku nikada nisam htio. Htio sam samo znati svakog mjeseca da si dobro, a da te ne moram pitati pa da mi kažeš: ‘Sve je u redu’, a nisi dobro.“
Poruka koju prije nisam dobio
Nakon dva mjeseca našao sam posao. Prvog dvadeset i sedmog prebacio sam mu stotinu i napisao: „Za odgoj.“
Odgovor je bio poznat: „Stiglo. Neka te Allah opskrbi.“
A minutu kasnije stigla je još jedna poruka, prvi put nakon svih tih godina:
„I da mi ubuduće ništa ne kriješ.“
Gospodaru moj, oprosti meni, mojim roditeljima, vjernicima i vjernicama, muslimanima i muslimankama, živima i mrtvima.
Prema dostavljenom tekstu s potpisom Emina K. Slike su vlastite AI ilustracije likova i prizora iz pripovijesti.
Izvor: Šaptaj ljubavi (Bismillah) — Emina K.
