Incident u školskom autobusu u Žepču otvorio šira pitanja o nasilju, identitetu i odgovornosti odraslih
Incident koji se dogodio tokom školskog izleta u Žepču, kada je vršnjacima pokušano skinuti hidžab s glave jedne učenice, nije ostao samo na nivou pojedinačnog sukoba među djecom. Ovaj slučaj je ponovo otvorio ozbiljnu raspravu o vršnjačkom nasilju na vjerskoj osnovi, ali i o tome koliko su škole, roditelji i cijelo društvo spremni da prepoznaju i zaustave takve oblike ponižavanja.
Sagovornici koji su govorili o ovom događaju upozoravaju da djeca u ovakvim situacijama najčešće nisu uzrok problema, nego njegov krajnji proizvod.
Otac djevojčice za koju tvrdi da je bila meta napada u školskom autobusu ispričao je da je slučaj odmah prijavljen policiji, ali i da od škole nije dobio jasne informacije o tome kakve su mjere preduzete protiv dječaka koji je, prema navodima porodice, pokušao skinuti hidžab. Kako kaže, porodicu je posebno pogodio odnos rukovodstva škole, a naročito riječi direktora, koje su doživjeli kao neprimjerene i uvredljive.
Prema njegovim riječima, roditelji su samo tražili da se učenik sankcioniše u skladu s pravilima škole i školskog sistema, bez zahtjeva za krivičnim gonjenjem ili sudskim postupkom.
„Mi smo tražili samo ono što je minimum: da se dječaku izrekne vaspitno-disciplinska mjera, da se snizi vladanje, da dobije ukor i da pred učenicima uputi izvinjenje“, naveo je otac djevojčice, naglašavajući da im nije cilj bio da unište nečiju budućnost, nego da se pošalje jasna poruka da se takvo ponašanje ne može tolerisati.
Dodao je da mu je cijela situacija teško pala, posebno jer je i njegova supruga emocionalno potresena, a djevojčica još uvijek nosi posljedice događaja. Porodica dječaka, kaže, kasnije ih je posjetila i izvinila se, što su prihvatili kao ljudski gest, ali ne i kao zamjenu za institucionalnu reakciju.
Ovaj slučaj prvi put je u javnost dospio nakon objave majke djevojčice na društvenim mrežama. U toj objavi ona je tvrdila da je grupa dječaka izvršila vršnjačko nasilje na vjerskoj osnovi, povlačeći maramu s glave djevojčice koja nosi hidžab.
Također je navela da je u školi održan sastanak kojem su prisustvovali rukovodstvo ustanove, pedagozi, razrednik i roditelji učenika, ali da se na porodicu vršio pritisak da se cijeli događaj „prepusti zaboravu“ uz izvinjenje. Takve tvrdnje škola je kasnije odbacila.
Škola tvrdi da je postupila odgovorno, porodica govori o pritisku
Osnovna škola „Žepče“ nakon objave na Facebooku izdala je saopćenje u kojem je negirala da je bilo ko iz ustanove tražio da se događaj zaboravi. U saopćenju je navedeno da škola incident smatra ozbiljnim i da postupa u okviru svojih nadležnosti, uz poseban fokus na zaštitu dostojanstva, sigurnosti i prava učenika. Iz Uprave su poručili da svaki oblik neprimjerenog ponašanja prema učenicima zahtijeva odgovoran pristup, utvrđivanje činjenica i odgovarajuće postupanje.
Škola je također pozvala javnost da se suzdrži od donošenja zaključaka na osnovu neprovjerenih navoda te da se sve informacije provjeravaju kod nadležnih osoba i institucija. Ipak, uprkos takvom saopćenju, roditelji djevojčice tvrde da i dalje nemaju dovoljno informacija o konkretnim mjerama koje su poduzete, što dodatno produbljuje nepovjerenje između porodice i obrazovne ustanove. Detektor je poslao upit školi, ali odgovor nije stigao do trenutka objave teksta.
Ovakvi slučajevi posebno su osjetljivi jer se ne odnose samo na disciplinu unutar škole, nego i na osjećaj sigurnosti djece u sredini u kojoj odrastaju. Učenici u školskim klupama ne uče samo matematiku, jezik ili historiju; oni uče i kako da prepoznaju granice, poštuju različitost i žive s drugima koji izgledaju, misle ili se vjerski izražavaju drugačije.
Kada se na to ne reaguje pravovremeno i jasno, poruka koja stiže djeci može biti opasna: da je ponižavanje prihvatljivo ako je usmjereno prema „drugačijem“.
Stručnjaci upozoravaju da je problem dublji od pojedinačnog incidenta
Sociolog Vladimir Vasić ocijenio je da se u bosanskohercegovačkom društvu već dugo normalizuju govor mržnje, devijantno ponašanje i međuvjerska netrpeljivost. Prema njegovim riječima, takav narativ ne nastaje slučajno, nego se godinama podgrijava kroz javni prostor, političke poruke i društvene podjele koje odrasli prenose na djecu. On upozorava da mladi često usvajaju obrasce ponašanja koji su im predstavljeni kao prihvatljivi, pa tako nasilje prerasta u „socijalno poželjno“ ponašanje.
Vasić smatra da u ovakvim situacijama ne treba govoriti o klasičnoj maloljetničkoj delinkvenciji, nego o tome da su djeca samo krajnji produkt sistema koji ne nudi jasne vrijednosti, odgovornost i autoritet. Njegov stav je da ovakvi događaji pogađaju ne samo porodicu žrtve, nego i porodicu djeteta koje je počinilo nasilni čin, jer cijela zajednica trpi posljedice izostanka jasnih granica.
Posebno je naglasio uticaj društvenih mreža, medija i šireg ambijenta u kojem djeca odrastaju okružena sadržajima koji glorifikuju sukob, prijetnje i mržnju.
Psihologinja i psihoterapeutkinja Nermina Vehabović Rudež upozorava da ovakvi napadi nisu „bezazleni dječiji nesporazumi“, nego događaji koji direktno utiču na ličnost, identitet i osjećaj sigurnosti djeteta. Po njenom mišljenju, posebno je važno da se odgovornost ne prebacuje isključivo na mlade, već na odrasle koji moraju znati kako reagovati, zaštititi dijete i spriječiti ponavljanje nasilja.
Ona naglašava da se vrlo često dogodi da žrtva dođe psihologu, dok dijete koje je počinilo nasilje ostane po strani, što pokazuje da odrasli ne razumiju dovoljno cijeli kontekst dječijih odnosa i pritisaka.
Vehabović Rudež ističe da sredine u kojima su ljudi vještački podijeljeni postaju plodno tlo za strah, nesigurnost i manipulacije. Ljudi, kako kaže, pod pritiskom i u atmosferi nepovjerenja počinju prenositi vlastite strahove na djecu, učeći ih da se čuvaju drugih umjesto da ih uče prihvatanju i razumijevanju.
Zbog toga škola, prema njenim riječima, mora imati aktivnu ulogu u stvaranju prostora u kojem će djeca naučiti da marama nije prijetnja, kao što ni drugačiji način molitve ili izražavanja identiteta nije opasnost.
Poruka vjerske zajednice i šireg društva: nasilje ne smije biti normalizirano
Incident je osudio i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Žepče Džafer-ef. Gračić, kao i Odbor za međureligijsko vijeće Žepče. U njihovom saopćenju naglašeno je da svaki oblik ponižavanja, nepoštivanja vjerskih uvjerenja i simbola zaslužuje jasnu i nedvosmislenu osudu, bez obzira na to ko ga čini i prema kome je usmjeren.
Ovakve reakcije pokazuju da se slučaj ne posmatra samo kao porodični ili školski problem, nego kao pitanje društvenog morala i međuljudskih odnosa.
Žepče je inače jedna od sredina u kojoj obrazovni sistem već godinama funkcioniše po principu dva odvojena nastavna plana i programa, bosanskog i hrvatskog. Taj model, koji međunarodne i domaće organizacije često opisuju kao oblik institucionalne podjele ili segregacije, dodatno komplikuje odnose među djecom i roditeljima. U takvom okruženju svaki incident lako poprimi šire značenje, jer se ne čita samo kao dječija svađa, nego i kao simptom dubljih društvenih pukotina.
Stručnjaci upozoravaju da je upravo zbog toga važno reagovati brzo, transparentno i pedagoški. Ako se nasilje na vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi umanjuje, relativizira ili prešućuje, šalje se opasna poruka da je ponižavanje dozvoljeno sve dok ostane iza školskih vrata ili dok se ne pojavi na društvenim mrežama.
Zato su ovakvi slučajevi mnogo više od lokalne vijesti: oni su ogledalo društva koje još uvijek traži način da zaštiti djecu, a da pritom ne zatvori oči pred podjelama koje djeca samo ponavljaju.
Na kraju, ovaj slučaj iz Žepča pokazuje koliko je važna zajednička odgovornost škole, roditelja, institucija i šire zajednice. Djeca ne stvaraju sama atmosferu straha, predrasuda i netrpeljivosti; ona je uče iz razgovora odraslih, iz sadržaja koje gledaju i iz poruka koje svakodnevno dobijaju.
Zato svaka ozbiljna reakcija na ovakav incident mora biti više od formalnog saopćenja: mora biti početak rada na tome da škola ponovo postane prostor sigurnosti, poštovanja i zajedničkog života.
