Azeez Al-Shaair ponovo skrenuo pažnju na stradanje palestinske djece tokom NFL utakmice
U svijetu profesionalnog sporta, gdje su pravila o ponašanju igrača često stroga i precizno definisana, svaki javni gest nosi posebnu težinu. Upravo zato je potez Azeez Al-Shaaira, igrača Houston Texansa, ponovo privukao veliku pažnju javnosti, sportskih medija i organizacija za ljudska prava.
Tokom nedjeljne utakmice protiv Tennessee Titansa u Nashvilleu, Al-Shaair je na crnoj traci ispod očiju ispisao ime desetogodišnje palestinske djevojčice Amal Abu Khattar, želeći na taj način odati počast djeci stradaloj u izraelskim napadima na Gazu.
Prema dostupnim informacijama, Amal Abu Khattar ubijena je 25. augusta, kada je pogođena metkom u leđa dok je jela u šatoru. Ovaj detalj, koji je posebno potresao javnost, još jednom je podsjetio na razmjere humanitarne tragedije kroz koju prolazi civilno stanovništvo, a naročito djeca.
Al-Shaair je svojim postupkom pokušao učiniti ono što sportisti nerijetko rade kroz javne platforme: pretvoriti trenutak koji je vidljiv milionima gledalaca u poruku koja nadilazi sport i poziva na empatiju, sjećanje i odgovornost.
Ovo nije prvi put da se američki fudbaler odlučuje na sličan oblik izražavanja. I ranije je, također koristeći crne trake ispod očiju kao prostor za poruke, odavao počast palestinskim sestrama Lani, koja je imala 12 godina, i Bani, koja je imala 8 godina, a koje su ubijene u Gazi. Na isti način je istakao i ime Hind Rajab, palestinske djevojčice čija je smrt izazvala snažne reakcije širom svijeta.
Za takve poruke Al-Shaair je više puta novčano kažnjavan, uključujući i kaznu od više od 11.000 dolara, što je dodatno otvorilo raspravu o tome koliko daleko profesionalne lige idu u ograničavanju ličnih i humanitarnih poruka svojih igrača.
NFL, kao jedna od najgledanijih sportskih organizacija na svijetu, ima jasno propisana pravila kada je riječ o uniformama, vidljivim porukama i političkim ili društvenim istupima tokom utakmica. Liga tradicionalno nastoji zadržati neutralan vizuelni identitet i izbjeći poruke koje bi mogle biti shvaćene kao političko opredjeljenje. Međutim, u praksi se već godinama postavlja pitanje zašto su neke poruke dozvoljene, dok se druge sankcionišu.
Upravo tu se otvara prostor za širu debatu o slobodi izražavanja sportista i granicama koje postavlja komercijalni i institucionalni okvir profesionalnog sporta.
Al-Shaairovi postupci nisu ostali bez reakcije. Organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava i borbom protiv diskriminacije ocijenile su da je riječ o primjeru selektivnog pristupa kada su u pitanju poruke koje igrači šalju javnosti. Među onima koji su kritikovali odnos NFL-a prema ovakvim gestovima nalazi se i Vijeće za američko-islamske odnose (CAIR).
Njihov operativni direktor u Houstonu, Imran Ghani, prošlog mjeseca je upozorio da liga pokazuje različite standarde prema različitim vrstama poruka. Njegova izjava dodatno je pojačala polemiku o tome šta se u sportu smatra prihvatljivim, a šta se kažnjava.
Ghani je tom prilikom istakao da NFL nema problema s tim da treneri nose značke povezane s kampanjom “Stand Up to Jewish Hate”, koju je pokrenuo Robert Kraft, pa stoga, prema njegovom mišljenju, ne bi trebalo da ima problem ni s time da igrač napiše ime djevojčice ubijene u ratu.
Takva poređenja dodatno su produbila raspravu o tome da li sportske organizacije dosljedno primjenjuju svoja pravila ili, kako tvrde kritičari, različito tretiraju poruke zavisno od toga na koga se one odnose i kakvu političku ili društvenu osjetljivost nose.
Za Al-Shaaira, međutim, čin ispisivanja imena stradale djece očigledno ima ličnu i moralnu dimenziju. Njegovi postupci ukazuju na uvjerenje da sportisti, upravo zbog svoje vidljivosti, imaju obavezu koristiti javni prostor kako bi podsjetili na one čiji se glasovi ne čuju. U vremenu kada se globalni sukobi često prate kroz kratke vijesti i prolazne medijske cikluse, takve poruke mogu imati snažan simbolički efekat.
Iako ne mijenjaju neposredno tok događaja, one podstiču javnost da se suoči s ljudskom stranom konflikta i da imena žrtava ne ostanu samo statistika.
Ovaj slučaj ponovo otvara i šire pitanje uloge profesionalnih sportista u društvenim debatama. Dok jedni smatraju da stadion treba ostati prostor isključivo sportskog nadmetanja, drugi naglašavaju da sport nikada nije bio potpuno odvojen od politike, identiteta i društvenih borbi. Od protesta protiv rasne diskriminacije do poruka podrške žrtvama ratova i nasilja, istorija sporta pokazuje da su sportisti često koristili svoju platformu da govore o temama koje nadilaze teren.
Al-Shaair se svojim postupcima jasno svrstava među one koji smatraju da je takva vidljivost moralna obaveza.
Istovremeno, finansijske sankcije kojima je bio izložen pokazuju da sistem profesionalnog sporta i dalje ima vrlo uske granice kada su u pitanju lične poruke igrača. To stvara paradoks: dok liga promoviše vrijednosti zajedništva, poštovanja i društvene odgovornosti, istovremeno kažnjava igrača koji upravo na takve vrijednosti pokušava podsjetiti javnost. U toj napetosti između institucionalnih pravila i individualnog morala leži suština ove priče.
Bez obzira na reakcije, jedno je jasno: ime Amal Abu Khattar, kao i imena drugih palestinske djece koja su stradala, zahvaljujući ovakvim gestovima nisu ostala neizgovorena. Al-Shaair je još jednom pokazao da sport može biti više od rezultata, bodova i statistike. Može biti i prostor za sjećanje, solidarnost i podsjećanje na ljudsku cijenu rata.
Upravo zbog toga njegov potez izaziva toliko snažne reakcije, jer se u njemu prepliću sport, aktivizam, etika i pitanje koliko je javni prostor spreman da čuje poruke koje dolaze izvan granica igre.
