Svjedočenje bivšeg izraelskog vojnika otvara teško pitanje: šta znači sigurnost kada civili ostaju bez doma?
Postoje teme o kojima se javnost često informiše kroz političke izjave, diplomatske fraze i pažljivo oblikovane saopštenja. Međutim, sasvim drugačiju težinu imaju riječi čovjeka koji je bio dio sistema o kojem govori. Upravo zato svjedočenje Nadava Weimana, nekadašnjeg pripadnika izraelske vojske i snajperskog tima, izaziva posebnu pažnju. On ne govori iz daljine, niti ponavlja tuđe navode.
Govori kao neko ko je lično učestvovao u operacijama koje danas opisuje s izraženom moralnom nelagodom i kritikom prema praksi izraelske vojske na palestinskim teritorijama.
Weiman godinama javno govori o onome što je vidio i radio tokom službe, a njegovo svjedočenje postalo je dio šire debate o okupaciji, zaštiti civila i granicama vojne sile. U intervjuu za Democracy Now! u aprilu 2024. godine, ponovo je govorio o takozvanoj praksi „straw widow“, odnosno situaciji kada izraelski vojnici tokom noći ulaze u palestinske domove, okupljaju članove porodice u jednoj prostoriji i ostatak kuće koriste kao vojni položaj.
Takav postupak, bez obzira na vojnu terminologiju kojom se ponekad opisuje, otvara ozbiljna pitanja o etici ratovanja, međunarodnom pravu i odnosu prema civilima koji se nalaze pod okupacijom.
Ono što ovu priču čini naročito važnom jeste činjenica da se ne radi o apstraktnoj analizi sa strane. Kada bivši vojnik govori o praksi iznutra, javnost dobija uvid u mehanizme koji su često skriveni iza administrativnog jezika i vojnih opravdanja. Upravo zbog toga njegova svjedočenja ne treba posmatrati kao senzaciju, nego kao poziv na ozbiljno preispitivanje načina na koji vojne operacije utiču na živote ljudi koji žive u području sukoba.
U takvim okolnostima, riječ „operacija“ lako može prikriti stvarnost koja za civile znači strah, poniženje i gubitak osnovne privatnosti.
Dom kao prostor straha, a ne zaštite
Najdublji problem u ovakvim praksama nije samo činjenica da vojska ulazi u privatne kuće. Problem je u potpunom preokretu značenja doma. Mjesto koje bi trebalo biti prostor sigurnosti, odmora i porodice pretvara se u prostor nadzora, prijetnje i vojne kontrole.
Kada naoružani vojnici usred noći uđu u kuću, probude djecu i roditelje, narede im da ostanu u jednoj prostoriji, a ostatak doma koriste kao taktičku poziciju, tada više nije riječ samo o vojnoj strategiji. Riječ je o dubokom narušavanju ljudskog dostojanstva.
Za palestinske porodice, ovakvi upadi ne znače samo nekoliko sati straha. Oni često ostavljaju dugotrajne psihološke posljedice, posebno na djecu koja odrastaju uz iskustvo da ni vlastiti dom nije siguran. Psiholozi i stručnjaci za traumatska iskustva već dugo upozoravaju da ponavljani noćni upadi, prijetnje i prisilno premještanje članova porodice mogu ostaviti posljedice slične onima koje se javljaju nakon drugih oblika nasilja i prisile.
Zato pitanje nije samo vojno, nego i civilizacijsko: koliko jedno društvo može opravdavati takve postupke prije nego što prestane govoriti o zaštiti civila?
U javnim raspravama često se koristi jezik koji ublažava stvarnost. Umjesto da se kaže da je porodica izbačena iz svog prostora, govori se o „zauzimanju objekta“. Umjesto da se prizna da je dom pretvoren u vojni punkt, govori se o „taktičkoj potrebi“. Ali riječima se može prikriti politička odgovornost, ne i iskustvo onih koji sve to preživljavaju.
Promjena terminologije ne mijenja činjenicu da se civilima oduzima kontrola nad njihovim najprivatnijim prostorom.
Šta kaže međunarodno pravo i zašto je svjedočenje važno
Međunarodno humanitarno pravo postavlja jasna ograničenja čak i u oružanim sukobima. To znači da nijedna vojska, bez obzira na to koliko se poziva na sigurnost, ne može neograničeno ignorisati pravo civila na zaštitu, dostojanstvo i minimalnu sigurnost. U fokusu takvih pravila nije samo zabrana direktnog napada na civile, nego i obaveza da se izbjegne nepotrebno izlaganje stanovništva opasnosti, poniženju i kolektivnom strahu.
Kada se vojna praksa prelama preko kuća običnih ljudi, pitanje zakonitosti postaje jednako važno kao i pitanje morala.
Posebnu težinu daje i činjenica da Weiman danas djeluje u okviru organizacije Breaking the Silence, koja okuplja i objavljuje svjedočanstva bivših pripadnika izraelske vojske. Takva svjedočenja ne mogu sama po sebi zamijeniti sudsku istragu niti automatski potvrditi svaku pojedinačnu optužbu, ali imaju veliku javnu vrijednost. Ona ukazuju na moguće obrasce ponašanja koji zaslužuju nezavisnu provjeru.
U demokratskom društvu, a naročito u društvu koje se suočava s dugotrajnim konfliktom, ignorisanje takvih glasova znači zatvaranje očiju pred potencijalnim zloupotrebama.
Upravo zato svjedočenja bivših vojnika ne treba čitati kao napad na cijeli narod niti kao pokušaj delegitimizacije države. Kritika konkretnih vojnih postupaka nije isto što i neprijateljstvo prema narodu, vjeri ili identitetu. Zahtjev da se poštuju prava palestinskih civila ne negira pravo Izraela na sigurnost. Ali to pravo ne smije postati izgovor za neograničenu upotrebu sile ili za praksu koja poništava osnovne principe zaštite civilnog stanovništva.
Zašto je teško čuti civilne glasove
Jedan od najporaznijih aspekata ovakvih priča jeste činjenica da se javnost često tek tada ozbiljno zainteresuje kada o njima progovori bivši vojnik, oficir ili neko ko je bio „s druge strane“. Palestinske porodice godinama govore o noćnim racijama, upadima, hapšenjima i poniženjima, ali njihova svjedočenja nerijetko ostaju potisnuta, dovedena u pitanje ili označena kao pristrasna. Kada isti događaj potvrdi neko ko je nosio uniformu, percepcija se mijenja.
To, međutim, ne znači da su prethodna svjedočenja bila manje vrijedna. To samo pokazuje koliko je svijet često selektivan u tome kome vjeruje.
Ovaj selektivni pristup otvara i šire pitanje dvostrukih standarda. Ako se ljudska prava priznaju samo onda kada ih potvrdi „prihvatljiv“ izvor, onda ona nisu univerzalna nego uslovna. A univerzalnost ljudskih prava upravo je u tome da vrijede jednako za sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru, jezik ili političku pripadnost.
Patnja nije manje stvarna zato što dolazi od naroda koji nema moćniji glas u međunarodnim medijima. Isto tako, odgovornost nije manja zato što dolazi iz vojne institucije koja tvrdi da djeluje u ime sigurnosti.
U širem kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba, ovakva svjedočenja služe kao podsjetnik da dugotrajan konflikt ne čine samo diplomatski pregovori, raketni napadi i vojne operacije, nego i svakodnevni život ljudi koji pokušavaju opstati pod stalnim pritiskom. Kada je nečiji dom pretvoren u mjesto straha, teško je govoriti o normalnosti. Kada djeca odrastaju uz noćne upade, teško je očekivati povjerenje u bilo kakav politički proces.
A bez povjerenja, nema ni stvarnog mira, ma koliko se on formalno pominjao u govorima i deklaracijama.
Zato se priča o Nadavu Weimanu ne smije svesti na lični slučaj. Ona je važna jer pokazuje kako se unutar vojnih sistema ponekad stvaraju norme koje se spolja teško vide, ali iznutra ostavljaju duboke posljedice.
Ona također podsjeća da je najteže pitanje u svakom sukobu ono jednostavno: može li sigurnost jednih trajati ako se gradi na trajnom nesigurnom životu drugih? Ako odgovor na to pitanje nije spremnost da se zaštite civili sa obje strane, onda se ne govori o pravdi, nego o trajnom održavanju nejednakosti.
Izvori koji stoje iza ovog teksta uključuju javna svjedočenja Nadava Weimana, intervju za Democracy Now! od 10. aprila 2024. godine, kao i njegovo ranije autorsko izlaganje na događaju One Young World iz aprila 2021. godine. Dodatni kontekst pruža rad organizacije Breaking the Silence, koja godinama prikuplja svjedočenja bivših izraelskih vojnika i otvara prostor za javnu raspravu o ponašanju vojske na okupiranim teritorijama.
Tekst je zasnovan na javno dostupnim informacijama i predstavlja urednički obrađen komentar o odgovornosti, pravima civila i cijeni okupacije.
