Farma u Kozarcu kao ogledalo bosanskohercegovačke poljoprivrede: između velikih ambicija i stvarnosti koja koči razvoj
Kada je nakon višegodišnjeg života i rada u Norveškoj odlučio da se vrati u Kozarac, Jusuf Arifagić nije došao samo s idejom da pokrene običnu farmu. Njegova namjera bila je mnogo šira: da iskustvo jedne od najorganizovanijih i tehnološki najnaprednijih evropskih poljoprivreda prenese u Bosnu i Hercegovinu, da domaću proizvodnju stavi na savremenije temelje i da pokaže kako stočarstvo može biti motor razvoja jednog kraja, pa i cijele države.
Danas, godinama kasnije, njegova priča je istovremeno priča o upornosti, ulaganju, vjeri u domaći potencijal, ali i o brojnim preprekama koje domaće proizvođače često udaljavaju od planova koje su pažljivo gradili.
Arifagićev povratak iz Norveške bio je i emocionalan i poslovni potez. Kao čovjek koji potiče iz porodice s dugom poljoprivrednom tradicijom, znao je šta znači raditi sa zemljom, ali je tek u Skandinaviji stekao uvid u to koliko dobro organizovan sistem može promijeniti čitavu jednu privrednu granu.
Upravo zato je, kako kaže, Bosnu i Hercegovinu gledao drugačijim očima: kao zemlju koja ima kvalitetno zemljište, povoljniju klimu i prirodne resurse koje bi mnoge razvijenije države pozavidjele. „Mi imamo prirodno bogatstvo koje se ne može kupiti novcem“, poručuje on, podsjećajući da je osnovno pitanje uvijek isto – hoće li se domaći potencijal iskoristiti ili ostati zapostavljen.
Posebno mjesto u njegovoj viziji zauzela je norveška crvena krava, rasa poznata po dobroj proizvodnji mlijeka, kvalitetnoj genetici i visokom stepenu prilagodljivosti. Uvoz grla iz Norveške bio je tek prvi korak.
Arifagić je planirao da Kozarac pretvori u centar za reprodukciju i selekciju, mjesto gdje bi se proizvodio kvalitetan rasplodni materijal, razvijao uzgoj elitnih bikova i stvarala genetika koja bi mogla biti plasirana ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na širem regionalnom tržištu. Takav model, prema njegovom planu, trebao je da spoji poljoprivrednu proizvodnju, stručnu edukaciju i poslovnu održivost.
U toj priči nije bilo riječ samo o kupovini krava i izgradnji objekata. Plan je uključivao i saradnju s norveškim stručnjacima, razmjenu znanja, edukaciju domaćih veterinara i farmera, pa čak i povezivanje poljoprivrednih škola. Arifagić kaže da je norveška strana bila spremna da pošalje eksperte bez finansijske naknade za taj dio saradnje, što je dodatno pokazivalo da je ideja imala i razvojnu i obrazovnu dimenziju.
„Nisu tražili novac za naučni i stručni dio saradnje“, naglašava on, ističući da je sve drugo bilo stvar domaće organizacije, ulaganja i institucionalne podrške. Međutim, upravo je tu, prema njegovom iskustvu, počeo najveći problem.
Farma u Kozarcu vremenom je izrasla u značajan proizvodni sistem. Uloženo je mnogo u opremu, infrastrukturu, veterinarski nadzor i modernizaciju procesa. Osnovano je i preduzeće Geno Balkan, koje se bavilo uvozom genetike i povezivanjem sa savremenim tržištem stočarske reprodukcije. Arifagić navodi da je farma ispunila i standarde potrebne za izvoz mlijeka, što je bio važan dokaz da domaća proizvodnja može pratiti evropske norme ako postoje volja i dugoročna strategija.
U jednom periodu, kako kaže, farma je bila na vrhuncu kapaciteta, s hiljadama tona mlijeka godišnje i ambicijama da se proizvodnja dodatno povećava.
Prekretnica je, prema njegovim riječima, nastupila 2019. godine, kada su promjene u sistemu podsticaja i obračuna premija za mlijeko ozbiljno uticale na poslovanje velikih proizvođača. Arifagić smatra da su nova pravila posebno pogodila one koji su ulagali u rast i planirali širenje, jer se odjednom pokazalo da veća proizvodnja ne znači i sigurniji prihod. „Kada imaš toliku proizvodnju, investicije, zemljište i radnike, ne možeš preko noći promijeniti način poslovanja“, kaže on.
Takve odluke, upozorava, imaju dugoročne posljedice: smanjuje se proizvodnja, broj zaposlenih opada, a dio kapaciteta ostaje neiskorišten.
Danas je slika na farmi daleko od onoga što je prvobitno zamišljeno. Broj muznih grla znatno je manji nego u najboljem periodu, a godišnja proizvodnja mlijeka više nije na nivou koji bi odgovarao izgrađenim kapacitetima. To, međutim, nije samo priča o jednoj farmi nego i o sistemu u kojem proizvođači često nemaju dugoročnu sigurnost.
Arifagić upozorava da su različiti modeli podrške u entitetima dodatno zakomplikovali položaj farmera, posebno onih koji posluju u blizini administrativnih granica, ali ne ostvaruju ista prava na podsticaje. U takvom ambijentu, kaže, teško je praviti dugoročne investicione planove.
Ipak, njegova vizija nije stala samo na proizvodnji mlijeka. Arifagić je planirao da farmu pretvori u integrisani poljoprivredno-energetski kompleks. U toj ideji bili su biogas postrojenje, korištenje stajnjaka i drugih organskih ostataka za proizvodnju energije, solarni paneli na krovovima objekata, te staklenici koji bi koristili proizvedenu toplotu. Time bi se, prema njegovom planu, ostvarila višestruka korist: smanjenje troškova, veća energetska efikasnost, dodatna proizvodnja i bolje iskorištavanje otpada.
Uz to su bili zamišljeni i kapaciteti za proizvodnju organskog đubriva, kao i prerada mlijeka u proizvode veće dodane vrijednosti. Sve to, kako kaže, trebalo je da farmu pretvori u primjer savremene i održive poljoprivrede.
Arifagićev slučaj otvara i šire pitanje: šta Bosna i Hercegovina radi s vlastitim poljoprivrednim potencijalom? Zemlja raspolaže velikim površinama obradivog zemljišta, ali znatan dio ostaje neiskorišten. Istovremeno, domaći proizvođači se često suočavaju s nesigurnim pravilima, kratkoročnim politikama i nedovoljnom podrškom za preradu. Umjesto da se sirovina pretvara u finalni proizvod i da se tako stvara veća vrijednost, tržište se i dalje često oslanja na uvoz.
To znači gubitak prilike da se razvije snažnija prehrambena industrija, ali i dodatna zavisnost od vanjskih dobavljača u vremenu kada je sigurnost snabdijevanja postala jedno od ključnih ekonomskih pitanja.
Za Arifagića, međutim, priča nije samo ekonomska. Kao povratnik, on u svojoj sudbini vidi i širu društvenu sliku: odlazak mladih, gašenje sela, nedostatak povjerenja i spor oporavak nakon ratnih trauma. Kozarac i Prijedor, kaže, za njega nisu samo mjesta poslovanja, nego i prostori dubokog ličnog i kolektivnog sjećanja. Zato posebno naglašava da budućnost ne može počivati na podjelama, nego na saradnji i međusobnom razumijevanju.
„Šta treba da ostavimo svojoj djeci – mržnju?“, pita on, upozoravajući da je trajna netrpeljivost mnogo opasnija od bilo kojeg oružja, jer razara povjerenje među ljudima i sprječava normalan život.
Iako je razočaran mnogim političkim i institucionalnim odlukama, Arifagić i dalje vjeruje da Bosna i Hercegovina može postati ozbiljan proizvođač hrane ako se uspostavi jasna strategija i ako se poljoprivredi pristupi kao strateškoj grani, a ne kao sporednoj djelatnosti.
Njegova priča zato nosi dvostruku poruku: s jedne strane pokazuje koliko jedan čovjek može uložiti u lokalnu zajednicu i savremenu proizvodnju, a s druge otkriva koliko se lako takvi projekti mogu usporiti ili obeshrabriti nedosljednim sistemom. Uprkos svemu, u njegovom radu i dalje postoji nada da će domaća zemlja jednom naučiti čuvati one koji žele da proizvode, rade i ostanu u njoj. To je, u konačnici, i najvažnije pitanje budućnosti.
