Sud u Bihaću izrekao maksimalnu kaznu za teško krivično djelo nad djetetom
Općinski sud u Bihaću donio je presudu kojom je muškarac iz Bihaća osuđen na 10 godina zatvora zbog produženog krivičnog djela spolnog odnosa s djetetom. Riječ je o maksimalnoj kazni koju je sud, u okviru zakonskih mogućnosti za ovo krivično djelo, mogao izreći u konkretnom postupku.
Ovaj slučaj ponovo je skrenuo pažnju javnosti na jedan od najtežih oblika nasilja nad maloljetnicima, ali i na važnost pravovremenog otkrivanja, prijavljivanja i procesuiranja ovakvih djela.
Prema informacijama iz postupka, optužnicu je protiv njega podiglo Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona još 2023. godine. Tužilaštvo je navelo da je optuženi u periodu od 2017. do oktobra 2019. godine, u kontinuitetu i na više načina, vršio spolne radnje nad svojom maloljetnom kćerkom. U optužnici se naglašava da je svoje ponašanje zasnivao na zloupotrebi roditeljskog autoriteta, koristeći odnos povjerenja, straha i zavisnosti koji dijete ima prema roditelju.
Takav oblik zloupotrebe posebno je poguban jer se ne temelji samo na fizičkom nasilju, nego i na psihološkoj dominaciji nad žrtvom.
Prema navodima iz istrage, dijete je navodno bilo izloženo pritisku i ucjenama, a optuženi ju je, kako je navedeno, uslovljavao spolnim radnjama obećanjima da će joj dozvoliti izlazak u grad ili odlazak na trening. Upravo je takva dinamika jedan od razloga zbog kojih su slučajevi seksualnog zlostavljanja u porodici izuzetno teški za dokazivanje i otkrivanje.
Djeca često ne govore odmah o onome što im se dešava, bilo zbog straha, stida, emocionalne vezanosti za počinioca ili bojazni da im niko neće vjerovati.
U toku dokaznog postupka sud je, kako je potvrđeno, saslušao više svjedoka, a izvedeni su i nalazi vještaka psihološke i psihijatrijske struke. Pored toga, analizirana je i relevantna materijalna dokumentacija. Takvi predmeti obično zahtijevaju vrlo pažljivo i stručno vođenje postupka, jer sud ne procjenjuje samo iskaze, već i širi kontekst odnosa u porodici, psihološko stanje žrtve, kao i moguće posljedice po njen daljnji razvoj.
U praksi, upravo stručna vještačenja često imaju ključnu ulogu u razumijevanju dugoročnog traumatskog utjecaja na dijete.
Izricanjem kazne od deset godina zatvora, sud je poslao jasnu poruku o težini djela i društvenoj osudi ovakvog ponašanja. Iako presude u ovakvim predmetima uvijek izazivaju snažne reakcije javnosti, stručnjaci ističu da je najvažnije da pravosudni sistem djeluje dosljedno, brzo i s punim razumijevanjem osjetljivosti slučaja.
Posebno je važno da se u postupcima koji uključuju djecu izbjegne dodatna viktimizacija, odnosno da žrtva ne prolazi kroz nepotrebno ponavljanje traumatskih detalja i dugotrajno izlaganje stresu.
Ovakvi slučajevi podsjećaju i na širi problem porodičnog nasilja koje često ostaje skriveno iza zatvorenih vrata. Stručnjaci za zaštitu djece upozoravaju da se seksualno zlostavljanje u porodici nerijetko otkriva tek nakon dužeg vremena, kada žrtva razvije dovoljno povjerenja da o svemu progovori ili kada se pojave vidljive posljedice po njeno ponašanje, zdravlje i školovanje.
Simptomi mogu biti različiti: povlačenje, strah od određene osobe, promjene raspoloženja, problemi sa snom, nagli pad uspjeha u školi ili izražena anksioznost. Zbog toga su uloga nastavnika, pedagoga, socijalnih radnika i zdravstvenih radnika od presudne važnosti.
Važno je naglasiti da pravosudni epilog, iako ne briše posljedice koje je dijete pretrpjelo, predstavlja nužan korak u zaštiti žrtve i potvrdi da društvo ne smije tolerisati ovakva djela. U ovakvim predmetima ne radi se samo o sankcionisanju počinioca, već i o uspostavljanju osjećaja pravde za dijete i porodicu.
Istovremeno, slučaj otvara pitanje prevencije, odnosno potrebe za snažnijim sistemom podrške djeci, većom dostupnošću savjetovališta i jasnijim mehanizmima prijave sumnje na zlostavljanje.
Odluka Općinskog suda u Bihaću još jednom pokazuje da zakon prepoznaje težinu zlostavljanja djece i da za takva djela postoje najstrože predviđene kazne. Međutim, društveni odgovor ne smije stati na sudskoj presudi. Potrebni su kontinuirana edukacija, bolja međuinstitucionalna saradnja i veća svijest građana o tome da je svako saznanje o zlostavljanju djeteta potrebno odmah prijaviti nadležnim organima.
Samo tako je moguće smanjiti prostor za šutnju, strah i dugotrajne posljedice koje ostaju iza ovakvih zločina.
Ovaj slučaj iz Bihaća zato nije samo sudska vijest, nego i podsjetnik koliko je zaštita djece odgovornost cijelog društva. Od porodice i škole do policije, tužilaštva i sudova, svaki segment sistema mora djelovati brzo i odlučno kada je ugroženo dijete. U predmetima ove vrste nema mjesta relativizaciji, jer je riječ o duboko traumatičnim iskustvima koja mogu ostaviti posljedice za cijeli život.
