Usama el-Karinavi: dijete koje je došlo nakon šesnaest godina čekanja, a odrastalo u sjeni rata i gubitka
Priča porodice el-Karinavi iz Gaze jedna je od onih koje na bolan način pokazuju kako se lične sudbine u ratnim okolnostima mogu preplesti s tragedijom čitavog jednog naroda. Nakon šesnaest godina nade, liječenja, strpljenja i čekanja, supružnici Emani i Musa el-Karinavi konačno su dobili dijete o kojem su dugo maštali.
Trudnoća je nastupila nakon postupka vantjelesne oplodnje, a vijest o dolasku bebe donijela je radost ne samo roditeljima, nego i cijeloj porodici koja je godinama pratila njihovu borbu za potomstvo.
Za mnoge porodice rođenje djeteta znači početak novog životnog poglavlja, ali u slučaju el-Karinavija, taj početak je od samog starta bio obilježen neizvjesnošću. Dugo očekivani sin, kojem su dali ime Usama, trebalo je da bude simbol pobjede nad dugogodišnjim bolom i neuspjelim pokušajima. Djedovi, nane, amidže, daidže i ostali članovi porodice dočekali su vijest o trudnoći kao ispunjenje zajedničke dove.
Međutim, njihov dom, koji se pripremao za dolazak prvog djeteta ovog bračnog para, ubrzo je utonuo u mnogo dublju tragediju kada je 2023. godine počeo genocidni rat protiv Gaze.
Trudnoća Emani el-Karinavi tada je postala rizična, a svakodnevni život pretvoren u borbu za goli opstanak. Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja i opasnosti na terenu, ljekari su odlučili da je iz bolnica u centralnom dijelu Pojasa Gaze premjeste u bolnice u gradu Gazi. Njena sestra Hana ispričala je da se Emani tokom tog perioda premještala iz jedne medicinske ustanove u drugu, pokušavajući po svaku cijenu sačuvati trudnoću.
Umjesto da trudnoća bude vrijeme mira i pripreme za porodicu, ona je postala niz hitnih premještaja, straha i neizvjesnosti.
Hana je objasnila da je njena sestra na kraju završila u bolnici eš-Šifa, jednoj od najvećih i najpoznatijih zdravstvenih ustanova u Gazi, koja je u vrijeme rata i sama bila izložena teškim napadima i preopterećenosti. Situacija na terenu bila je, kako je opisala, izuzetno opasna, ali je Emani nastavljala da se bori da trudnoću iznese do kraja.
Ljekar koji je pratio njen slučaj, suočen s brzo pogoršavajućim okolnostima i početkom kopnene invazije na grad Gazu, savjetovao joj je da se vrati u centralni dio Pojasa. Samo dva dana nakon tog povratka, granice između sjevera i juga praktično su presječene, čime je porodica ostala dodatno izolirana od mogućnosti normalnog kretanja i sigurnije medicinske pomoći.
Tragični preokret dogodio se 23. novembra, kada su okupacione snage bombardovale stambeni blok porodice el-Karinavi u izbjegličkom kampu el-Burejdž. U tom napadu ubijeni su Usamin djed po ocu, njegov amidža i daidža, ljudi koji su s velikom radošću i nestrpljenjem iščekivali njegov dolazak na svijet. Porodična kuća, koja je trebala postati mjesto prvih osmijeha i prvih uspomena novorođenčeta, pretvorila se u mjesto žalosti.
U ratnim okolnostima, porodična radost i porodični gubitak često dolaze gotovo istovremeno, a el-Karinaviji su to osjetili na najteži mogući način.
Na datum 11. decembra iste godine, ljekari su morali donijeti odluku o hitnom carskom rezu. Tako je Usama konačno došao na svijet, ali ne u uvjetima kakve su njegovi roditelji zamišljali, nego u atmosferi straha, iscrpljenosti i tuge. Njegovo rođenje bilo je ispunjenje jedne dugogodišnje želje, ali i početak života koji je odmah bio obilježen ratom.
Dijete koje je trebalo biti izvor porodičnog veselja stiglo je u trenutku kada je porodica već bila ranjena gubicima, raseljavanjem i stalnom prijetnjom novog napada.
Međutim, tragedija se nije zaustavila na tome. Usamin otac Musa, čovjek koji je godinama sanjao dan kada će u naručje uzeti sina, nije dočekao da u potpunosti osjeti radost očinstva. Prema riječima njegove sestre Hane, Musa je insistirao da Emani ostane u izbjegličkom kampu en-Nusejrat, smatrajući da je tamo situacija sigurnija nego drugdje.
Bio je to pokušaj da se porodica zaštiti koliko god je moguće u prostoru u kojem sigurnost nije postojala ni na jednom nivou. No, samo kratko vrijeme nakon rođenja djeteta, zgrada u kojoj je živjela porodica Musa el-Karinavija, petospratnica, pogođena je u bombardovanju. U tom napadu poginuli su Musa, njegov brat i njegova majka.
Tako je Usama ostao bez oca odmah na početku života, a Emani bez muža, dok je porodica izgubila još troje svojih članova. Ovakvi gubici u Gazi nisu samo privatna tragedija jedne kuće; oni su dio šire slike razaranja koje pogađa porodice, generacije i samu društvenu strukturu.
Djeca ostaju bez roditelja, bake i djedovi bez unučadi, a žene i muškarci bez onih s kojima su dijelili godine borbe, nade i svakodnevnog života. Usamin slučaj, iako jedinstven, odražava sudbinu mnogih porodica koje su tokom rata izgubile skoro sve, a ipak nastavile da traže načine da prežive.
Osam mjeseci nakon Musine pogibije, uslijedila je nova kopnena invazija na područja izbjegličkih kampova el-Burejdž i en-Nusejrat. Emani je tada, zajedno s malim Usamom i članovima svoje porodice, bila prisiljena napustiti to područje i preseliti se u Deir el-Belah.
Porodica se smjestila u školi Ahmed el-Kurd, koja je u ratnim okolnostima postala utočište za raseljene, dok je Emani odlazila na posao u Udruženje Dar el-Jetim, koje je djelovalo u obližnjoj dobrotvornoj školi Hadidža. Takav životni ritam pokazuje koliko su stanovnici Gaze primorani da svakodnevno balansiraju između opstanka, rada, brige o djeci i stalnog straha od novih udara.
Jednog dana, 27. decembra 2024. godine, Emani je krenula na posao i, prije odlaska, povjerila porodici brigu o sinu. Rečenica koju je tada izgovorila — „Usama vam je povjeren na čuvanje“ — ostala je urezana u sjećanju njenih najbližih. U 11:15 sati okupacione snage bombardovale su školu bez ikakvog prethodnog upozorenja. Hana, osjećajući da se njenoj sestri dogodilo nešto strašno, požurila je prema mjestu napada.
Ono što je tamo zatekla opisala je kao prizor užasa: tijela ubijenih na zemlji, ranjeni među djecom i ženama, škola puna raseljenih, dim i plamen koji su se uzdizali iz ruševina. Kada je konačno pronašla prostoriju u kojoj je Emani radila, njene sestre nije bilo. Ubrzo ju je ugledala kako leži na zemlji, a ljekarka u hitnoj pomoći potvrdila je da je postala šehid.
Smrću Emani, Usama je ostao jedini preživjeli član uže porodice svojih roditelja. Dječak koji je trebao odrastati okružen ljubavlju oca i majke, sada je svoje prve godine života provodio među uspomenama koje će tek učiti razumijevati. Njegov pogled, kako kaže porodica, često traži lice majke i oca koji više nisu tu, a djetinje pitanje zašto nema oca kao druga djeca jedno je od najtežih koje njegova tetka Hana pokušava objasniti.
Ona je odlučila preuzeti brigu o njemu, ispunjavajući posljednju želju svoje sestre i nastojeći da mu pruži barem dio sigurnosti koju su mu roditelji željeli.
Hana ističe da nije bilo lako prihvatiti takvu odgovornost, naročito u vrijeme kada je i sama porodica živjela u kampu za siročad i kada su osnovne potrepštine bile teško dostupne. Mlijeko, pelene i ostale potrebe za maleno dijete često su se pronalazile nakon dugih potraga i po cijeni koja je bila gotovo nedostižna za mnoge porodice.
Ipak, uprkos svim preprekama, Hana pokušava stvoriti porodičnu atmosferu i uključiti Usamu među drugu djecu koja su također ostala bez roditelja. Njena borba nije samo briga o jednom djetetu, nego i pokušaj da mu se vrati osjećaj pripadnosti u svijetu koji mu je rano uskratio gotovo sve.
Priča Usame el-Karinavija govori o tome koliko je rat u Gazi duboko izmijenio značenje rođenja, roditeljstva i djetinjstva. Dijete koje je trebalo biti kruna dugogodišnjeg strpljenja svojih roditelja postalo je simbol preživljavanja usred razaranja. Njegovi roditelji nisu dočekali da gledaju prve korake svog sina, ali je ostala tetka koja pokušava ostvariti njihovu želju i osigurati da dječak odrasta uz makar djelić porodične topline.
U tome je i najveća snaga ove priče: u ljudskoj upornosti da se, čak i nakon najvećeg gubitka, nastavi živjeti, brinuti i voljeti.
