Netanjahu poručio da raseljeni Palestinci iz Tulkarma neće moći nazad, dok raste pritisak zbog sudbine kampova na Zapadnoj obali
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu izazvao je nove političke i pravne kontroverze izjavom da raseljenim Palestincima iz izbjegličkog kampa Tulkarm na okupiranoj Zapadnoj obali neće biti dozvoljen povratak u njihove domove.
Njegova poruka stigla je u trenutku kada izraelski Vrhovni sud traži od vlade da objasni kada i pod kojim uslovima će se raseljeni stanovnici moći vratiti, što je dodatno otvorilo raspravu o odgovornosti države, sigurnosnim razlozima i humanitarnim posljedicama višemjesečnih vojnih operacija.
Netanjahu je izjavu dao tokom videoobraćanja u blizini kampa, koristeći izuzetno oštar ton i odbacujući ideju da se stanovnici vrate svojim kućama. Kamp je opisao kao „uporište terorista“, tvrdeći da je izraelska vojska tamo provela operacije koje su, po njegovom mišljenju, bile nužne za sigurnost. U obraćanju je poručio: „Čuo sam da na Vrhovnom sudu postoji neko ko kaže da bi stanovnike trebalo vratiti ovamo.
To nisu stanovnici, to su teroristi.“ Takav govor je odmah izazvao reakcije jer dodatno dehumanizira raseljene civile i produbljuje već postojeće političke podjele oko budućnosti palestinskih kampova na sjeveru Zapadne obale.
Riječ je o pitanju koje daleko nadilazi samo jedan kamp. Sudbina Tulkarma, ali i kampova Dženin i Nur Šams, postala je simbol šireg sukoba između izraelskih sigurnosnih prioriteta i prava palestinskog stanovništva da se vrati u mjesta iz kojih je protjerano ili prisilno udaljeno. Od januara 2025. godine izraelska vojska provodi operacije u ovim kampovima, a izraelske vlasti tvrde da su mete bile naoružane grupe i njihova mreža podrške.
Ipak, na terenu su posljedice mnogo šire: uništene kuće, oštećene ulice, poremećena infrastruktura i čitave porodice koje mjesecima žive u neizvjesnosti.
Prema podacima Ujedinjenih nacija objavljenim u septembru 2026. godine, iz ova tri kampa prisilno je raseljeno više od 33.000 Palestinaca. To nije samo statistika, nego pokazatelj razmjera humanitarne krize koja se razvija na okupiranoj teritoriji. Mnogi raseljeni ljudi nisu otišli daleko; neki su se sklonili kod rodbine, drugi u privremeni smještaj, a treći u improvizovane prostore bez osnovnih uslova za život.
Gubitak doma za mnoge znači i gubitak posla, škole za djecu, pristupa zdravstvenoj zaštiti i osjećaja da postoji mjesto kojem se mogu vratiti.
U izvještajima Ureda UN-a za ljudska prava navodi se da su izraelske snage tokom operacija uništavale i oštetile kuće, puteve i drugu civilnu infrastrukturu, dok je stanovnicima često bilo onemogućeno da se vrate i provjere stanje svojih imanja. Takve prakse, upozorava UN, mogu dovesti do ozbiljne zabrinutosti zbog mogućeg prisilnog premještanja stanovništva, što bi u određenim okolnostima moglo predstavljati i kršenje međunarodnog prava.
Ova upozorenja posebno su važna jer se odnose na teritoriju pod dugogodišnjom okupacijom, gdje su humanitarni i pravni standardi pod stalnim pritiskom sigurnosnih operacija i političkih odluka.
Izraelske vlasti, međutim, ostaju pri svom stavu da su operacije bile legitimna sigurnosna mjera. Prema njihovom obrazloženju, kampovi na sjeveru Zapadne obale postali su utočišta za naoružane grupe koje planiraju napade ili pružaju logističku podršku militantnim organizacijama. Upravo zbog toga izraelska strana tvrdi da povratak stanovnika ne može biti dopušten prije nego što se procijeni da više ne postoji neposredna opasnost.
Kritičari takvog pristupa upozoravaju da se sigurnosni argument koristi kao osnova za dugotrajno raseljavanje cijelih zajednica, bez jasnog vremenskog okvira i bez garancija da će ljudi ikada zaista biti vraćeni.
U ovom slučaju važnu ulogu ima i izraelski Vrhovni sud, koji je zatražio od nadležnih institucija da predstave vremenski plan za povratak raseljenih Palestinaca. Time je sud, barem djelimično, otvorio prostor za pravno preispitivanje vladine politike. Ipak, sud je istovremeno prihvatio argument da sigurnosni uslovi još nisu spremni za neposredan povratak.
To znači da je odluka ostala u svojevrsnom međuprostoru: postoji pritisak da se ponudi rješenje, ali nema obaveze da se povratak dogodi odmah. Upravo taj jaz između pravnog zahtjeva i političkog odbijanja stvara novu neizvjesnost za hiljade ljudi koji već mjesecima čekaju ishod.
Za porodice iz Tulkarma, Dženina i Nur Šamsa, ova tema nije pitanje politike nego svakodnevnog preživljavanja. Mnogi su napustili svoje domove sa samo nekoliko ličnih stvari, vjerujući da će se vratiti za dan ili dva. Umjesto toga, suočili su se s dugotrajnim raseljavanjem, gubitkom imovine i psihološkim pritiskom koji dolazi s neizvjesnošću. Djeca su izgubila rutinu, stariji članovi porodica pristup lijekovima, a čitave zajednice svoj društveni ritam.
U takvim okolnostima, svaka politička izjava koja unaprijed isključuje povratak dodatno pojačava osjećaj bespomoćnosti.
Netanjahuov nastup pokazuje i širi obrazac izraelske politike prema pojedinim dijelovima okupirane Zapadne obale, gdje se sigurnosna pitanja često stavljaju ispred humanitarnih i pravnih obaveza. U isto vrijeme, međunarodna zajednica sve glasnije upozorava da dugotrajno raseljavanje bez jasnog plana povratka može imati posljedice koje prevazilaze lokalni nivo i postaju dio šireg problema zaštite civila u oružanim sukobima.
Upravo zato slučaj Tulkarma nije samo lokalna vijest, nego i test za to koliko institucije, sudovi i vlade mogu balansirati između sigurnosti i osnovnih ljudskih prava.
Dok izraelsko rukovodstvo poručuje da povratka neće biti, a sud traži plan i rokove, na terenu i dalje ostaje najvažnije pitanje: kada će raseljene porodice moći kući, i hoće li ta kuća uopće biti obnovljiva nakon mjeseci razaranja? Za mnoge Palestince iz Tulkarma odgovor na to pitanje određuje ne samo njihovu budućnost nego i samu mogućnost da zadrže vezu sa mjestom koje smatraju svojim domom.
U nedostatku jasnog rješenja, ovaj spor ostaje jedan od najozbiljnijih primjera sukoba između vojne logike, sudske obaveze i prava civila da se vrate tamo gdje su živjeli generacijama.
