Konaković poručuje da Čović mora računati na posljedice političkih izbora i partnerstva s Dodikom
Lider Naroda i pravde Elmedin Konaković ocijenio je da se predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović “zaigrao i zabrojao” u procjeni političkih odnosa u Bosni i Hercegovini, posebno nakon što je kao svog strateškog partnera odabrao predsjednika SNSD-a Milorada Dodika.
Konaković je pritom poručio da je pravo svakog političkog lidera da bira saveznike, ali i da za takav izbor mora snositi političke posljedice, naročito kada je riječ o partnerstvu s čovjekom kojeg optužuje da otvoreno radi protiv države Bosne i Hercegovine.
Prema njegovim riječima, Dodik je političar koji već duže vrijeme djeluje u pravcu urušavanja ustavnog poretka, osporavanja državnih institucija i potkopavanja svega što predstavlja zajednički interes građana Bosne i Hercegovine. Konaković tvrdi da Čovićev izbor takvog partnera pokazuje jasnu političku računicu, ali i da ta računica nije nešto što će ostati bez odgovora u drugim nivoima vlasti.
U svom komentaru posebno je naglasio da Dodik ne napada samo političke institucije, nego i vrijeđa Bošnjake i muslimane, te da svoje djelovanje veže za interese Rusije i predsjednika Vladimira Putina.
Konaković smatra da Čović javnosti i svojim biračima ne mora posebno objašnjavati zašto mu odgovara saradnja s Dodikom, ali je istakao da takvo ponašanje ne može ostati bez šire političke cijene. Po njegovoj ocjeni, Čović je godinama navikao da političku moć gradi kroz različite mehanizme pritiska, blokada i uslovljavanja, naročito tamo gdje etnički veto i složene ustavne procedure omogućavaju dugotrajno zadržavanje utjecaja.
Međutim, kako tvrdi lider NiP-a, takav model ne funkcioniše jednako na svim nivoima vlasti.
Posebno je naglasio da se u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine nalaze zakonski instrumenti koji omogućavaju razrješenje direktora i drugih rukovodilaca koje je predložio HDZ, ukoliko za to postoje ispunjeni uslovi propisani zakonom. Time je, kako objašnjava, moguće značajno smanjiti politički utjecaj te stranke na kadrovska rješenja u federalnim javnim preduzećima, institucijama i drugim sistemima u kojima je HDZ do sada imao snažan utjecaj.
Konaković je ovim poručio da politička kontrola nije trajna kategorija i da zavisi od odnosa snaga, ali i od spremnosti da se zakonski mehanizmi dosljedno primjenjuju.
U svom nastupu Konaković je otišao i korak dalje, upozoravajući da političko partnerstvo nije jednosmjerna ulica. Prema njegovom mišljenju, nijedna stranka ne može istovremeno blokirati državu, birati saveznike koji otvoreno podrivaju njen poredak i očekivati da joj ostali politički akteri automatski čuvaju pozicije i privilegije.
Takav pristup, kako je naveo, ne može biti održiv u zemlji u kojoj je stabilnost ionako krhka, a povjerenje među partnerima često narušeno međusobnim optužbama i dugogodišnjim političkim sukobima.
Ova izjava dolazi u trenutku kada su odnosi između vodećih političkih aktera u Federaciji BiH i na državnom nivou dodatno opterećeni raspravama o kadrovskim rješenjima, budućim koalicijama i raspodjeli moći u javnim institucijama. U takvom ambijentu svaka poruka o mogućem preispitivanju pozicija dobija dodatnu težinu, jer se ne radi samo o političkom nadmudrivanju, nego i o konkretnim funkcijama, nadležnostima i kontrolnim mehanizmima.
Upravo zbog toga Konakovićeve poruke treba posmatrati i kao signal da bi se naredni period mogao obilježiti intenzivnijim kadrovskim i političkim preispitivanjem odnosa unutar federacije.
Konaković je podsjetio da su u okviru njegove političke opcije već pripremljeni određeni prijedlozi koji se, kako tvrdi, mogu brzo realizovati ukoliko za to postoji politička volja i institucionalna osnova. Iako nije detaljno elaborirao o kojim mjerama je riječ, iz njegove poruke se može zaključiti da Narod i pravda želi ostaviti prostor za konkretne poteze, a ne samo za retoriku.
Time šalje signal da će se odgovor na Čovićevo strateško partnerstvo s Dodikom, ako bude potrebno, tražiti kroz institucionalne i zakonske okvire, a ne samo kroz političke izjave.
U širem političkom kontekstu, ovakva razmjena poruka dodatno produbljuje već postojeće podjele oko toga ko s kim može i treba praviti koalicije, te koliko daleko politički lideri mogu ići u odbrani vlastitih pozicija. Za Konakovića je, očigledno, sporno to što Čović bira saradnju s političarem koji osporava temelje državnosti Bosne i Hercegovine, dok istovremeno očekuje da mu drugi akteri ne diraju stečeni utjecaj.
Upravo zato njegova poruka predstavlja i upozorenje i političku najavu da bi odnosi snaga u Federaciji BiH mogli biti znatno drugačiji nego što ih HDZ trenutno zamišlja.
Na kraju, Konakovićeva izjava može se posmatrati kao dio šire borbe za redefiniranje političkih odnosa u zemlji, u kojoj više nije dovoljno samo imati snažnog partnera na drugoj strani. Ako je, kako tvrdi, Čović svjesno izabrao savezništvo s Dodikom, onda je jednako jasno da će i drugi politički akteri odgovoriti vlastitim potezima, koristeći sve raspoložive zakonske mogućnosti.
U takvoj situaciji, poruka je jasna: svaki politički izbor nosi i politički trošak, a taj trošak će, prema Konakoviću, HDZ tek početi osjećati.
