Ukrajinska mobilizacija između ratne nužde i prava građana
Dok Ukrajina već godinama odolijeva ruskoj agresiji, pitanje mobilizacije iz dana u dan postaje sve osjetljivije i složenije. U zemlji koja vodi iscrpljujući odbrambeni rat, država ima obavezu da osigura dovoljno ljudi za front, ali istovremeno ne smije izgubiti iz vida da svaki poziv na vojnu službu pogađa konkretne ljude sa svojim porodicama, poslovima, strahovima i planovima za budućnost.
Upravo zbog toga mobilizacija u Ukrajini nije samo vojno ili administrativno pitanje, nego duboko društveno, pravno i moralno pitanje.
Na društvenim mrežama posljednjih mjeseci ponovo su se proširili snimci koji navodno prikazuju prisilne mobilizacije i postupanje službenika prema muškarcima koji odbijaju ili pokušavaju izbjeći vojni poziv. Takvi videozapisi izazivaju burne reakcije javnosti, ali bez precizne provjere mjesta, vremena i okolnosti u kojima su nastali, teško je donositi konačne zaključke.
Ipak, činjenica da se o ovim snimcima toliko govori pokazuje da postoji duboko nepovjerenje dijela građana prema načinu na koji se sprovodi mobilizacija, kao i prema institucijama koje su za to zadužene.
Prema navodima ukrajinskog ombudsmena za ljudska prava Dmitra Lubineca, tokom 2025. godine zaprimljeno je više od 6.000 pritužbi koje se odnose na moguće nepravilnosti u radu centara i službi povezanih s mobilizacijom. Ovaj podatak ne govori samo o broju spornih slučajeva, već i o širini problema.
Kada hiljade ljudi osjete potrebu da se obrate instituciji za zaštitu ljudskih prava, to znači da se rasprava više ne može svesti na pojedinačne incidente ili na političku propagandu. Tada govorimo o sistemskom pitanju koje traži ozbiljan institucionalni odgovor, transparentnost i nadzor.
Država ima pravo na odbranu, ali ne i na samovolju
U okolnostima potpunog rata, teško je osporiti stav da država mora mobilizirati ljude kako bi sačuvala svoj opstanak. Bez vojnika nema odbrane, bez odbrane nema sigurnih granica, a bez granica i sigurnosti teško je govoriti o nezavisnosti. Za Ukrajinu, koja je izložena brutalnoj invaziji, mobilizacija je postala jedan od stubova nacionalnog opstanka. U tom smislu, zahtjev države da građani preuzmu dio tereta odbrane može se smatrati legitimnim i razumljivim.
Međutim, legitimnost ne znači i neograničenost. Država koja se poziva na ratne okolnosti ne dobija pravo da suspenduje osnovna prava građana po vlastitom nahođenju. Čovjek koji prima poziv za vojsku nije samo jedinica u statistici, nego osoba čiji život može biti nepovratno promijenjen u jednom danu. Zbog toga mobilizacija mora biti provedena u skladu sa zakonom, uz jasno propisana pravila, mogućnost žalbe i zaštitu od zloupotrebe.
U suprotnom, država riskira da izgubi moralni autoritet upravo u trenutku kada joj je on najpotrebniji.
U ratnim uslovima lako je opravdati gotovo svaku mjeru kao nužnu, ali upravo tada raste opasnost od prekoračenja ovlasti. Ako službenici na terenu imaju previše diskrecije, ako nema jasnog nadzora i ako se građanima ne garantuje pravo na pravni lijek, tada se otvara prostor za ponižavanje, pritiske i proizvoljno postupanje.
Zato je u demokratskom društvu od presudne važnosti da i tokom rata postoje institucije koje mogu kontrolisati sistem, ukazivati na greške i sankcionisati nezakonitosti. Rat ne smije postati izgovor za nestanak prava.
Granica između javnog interesa i ljudskog dostojanstva
Jedno od najtežih pitanja u ovoj raspravi jeste gdje povući liniju između interesa države i prava pojedinca. U idealnim okolnostima, građani dobrovoljno i odgovorno učestvuju u odbrani zemlje. U stvarnosti rata, međutim, država često mora posegnuti za obaveznom mobilizacijom jer se suočava s egzistencijalnom prijetnjom. Ipak, čak i tada, ljudsko dostojanstvo ostaje temeljna vrijednost koju nijedan sistem ne bi smio zanemariti.
Građanin nije samo sredstvo za ostvarenje državnog cilja. On je nosilac prava koja ne nestaju ni u vanrednim okolnostima. To podrazumijeva pravo na zakonit postupak, pravo da zna na osnovu čega je pozvan, pravo na zaštitu od nasilja i pravo da se obrati nadležnim organima ako smatra da je oštećen.
Kada država od ljudi traži žrtvu, ona mora pokazati da tu žrtvu ne tretira kao administrativnu obavezu bez lica, već kao ozbiljan čin koji traži poštovanje i odgovornost.
Ova dilema nije jedinstvena samo za Ukrajinu. Kroz historiju su brojne države u ratu balansirale između vojne potrebe i građanskih sloboda. Razlika je u tome što moderne demokratije imaju razvijenije mehanizme kontrole, veći javni nadzor i jače međunarodne standarde. Zato se od Ukrajine, kao zemlje koja brani svoju slobodu i evropsku budućnost, očekuje da pokaže da borba za opstanak ne mora značiti i odustajanje od pravne države.
Upravo suprotno, rat bi trebao potvrditi koliko su institucije sposobne da ostanu pravedne pod pritiskom.
Javna rasprava nije slabost nego nužnost
U ratnoj atmosferi često se stvara dojam da je kritika mobilizacije ili institucija koje je provode zapravo oslabljivanje odbrane. Međutim, to nije nužno tačno. Javna rasprava o zloupotrebama nije neprijatelj države, nego uslov njenog ozdravljenja. Ako se problemi guraju pod tepih, raste nezadovoljstvo, nepovjerenje i osjećaj nepravde. To dugoročno može biti štetnije za odbrambeni kapacitet zemlje nego otvoreno priznavanje grešaka i njihovo popravljanje.
U tom kontekstu, uloga medija, nevladinih organizacija i ombudsmana izuzetno je važna. Njihov zadatak nije da ospore pravo Ukrajine da se brani, nego da podsjećaju da svaka obrana mora biti u skladu sa zakonom. Kada se govori o hiljadama pritužbi, to ne znači automatski da je svaki pojedinačni slučaj nezakonit, ali znači da postoji dovoljno razloga za detaljnu provjeru, institucionalni nadzor i moguće reforme.
Država koja želi povjerenje građana mora biti spremna da sama sebe preispituje.
Iza svake mobilizacije stoji i šira društvena priča: ekonomska nesigurnost, iscrpljenost porodica, demografski gubici i dugoročne posljedice rata na cijelo društvo. Zato se ova tema ne može posmatrati samo kroz prizmu fronta. Mobilizacija utiče na tržište rada, obrazovanje, lokalne zajednice, porodice i psihološko stanje stanovništva. Što je rat duži, to su i dileme teže, a odgovori manje jednostavni.
Upravo zbog toga javnost mora imati pristup istinitim i provjerenim informacijama, a institucije moraju raditi transparentno.
Zaključak: odbrana države mora ići ruku pod ruku s odbranom čovjeka
Ukrajina danas vodi borbu ne samo za teritoriju nego i za pravo da sama odlučuje o svojoj budućnosti. U toj borbi mobilizacija je, nesumnjivo, jedan od ključnih alata. Ali ako država želi da njena borba bude moralno uvjerljiva, onda mora pokazati da poštuje one koje poziva da je brane. Ne može se tražiti od građana da rizikuju život u ime slobode, a istovremeno ignorisati njihova osnovna prava.
Najvažnije pitanje zato nije samo ko ide na front, nego kakvu državu društvo želi da sačuva. Ako se brani zemlja, a izgubi povjerenje u pravdu, onda pobjeda ostaje nepotpuna. Ako se, pak, uspije uspostaviti ravnoteža između ratne nužde i ljudskog dostojanstva, tada država pokazuje da je jača od neprijatelja ne samo vojno, nego i civilizacijski.
U tome je suština svake ozbiljne demokratske odbrane: da se sloboda ne mjeri samo zastavom i granicama, nego i načinom na koji vlast postupa prema vlastitim građanima.
U konačnici, pitanje mobilizacije u Ukrajini ostaje i pravno i etički izazov, ali i test zrelosti institucija. Može se razumjeti potreba države da se brani, ali se jednako tako mora insistirati na tome da odbrana ne postane izgovor za nepravdu. Država postoji zbog ljudi, i ako to zaboravi, onda će i najplemenitiji ratni cilj biti doveden u pitanje.
Zato je svaka ozbiljna analiza ove teme, osim podrške pravu Ukrajine na odbranu, nužno i poziv da se prava građana ne stavljaju u drugi plan.
