SAD uvele sankcije Međunarodnom krivičnom sudu: novi udar na instituciju koja procesuira najteže zločine
Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa odlučila je u petak, 9. oktobra, uvesti sanкcije Međunarodnom krivičnom sudu (ICC), potez koji je odmah izazvao snažne reakcije u međunarodnoj javnosti. Ova odluka stigla je samo nekoliko sati nakon što je jedna od bivših sutkinja tog suda osvojila Nobelovu nagradu za mir, što je događaju dalo dodatnu simboliku i otvorilo pitanje odnosa velikih sila prema globalnim pravosudnim institucijama.
Riječ je o jednoj od najtežih mjera koje je Washington do sada primijenio prema ovoj instituciji sa sjedištem u Hagu. Iako Sjedinjene Američke Države nisu članice ICC-a, američke administracije su godinama pokazivale nepovjerenje prema ovom sudu, posebno kada su istrage ili odluke suda doticale američke vojnike, ali i saveznike SAD-a.
Novi paket sankcija, međutim, ide korak dalje jer, osim pojedinaca, potencijalno pogađa i kompanije koje sudu pružaju različite usluge i tehničku podršku.
Prema navodima američkih zvaničnika, cilj mjere je ograničiti finansijske i operativne kapacitete ICC-a. Državni sekretar Marco Rubio poručio je da predsjednik Trump “nikada neće dozvoliti” da Međunarodni krivični sud procesuira Amerikance. U njegovoj izjavi, koju je prvi prenio Reuters, naglašeno je da će Sjedinjene Države “zabraniti transakcije” s ovim sudom, prekinuti dotok resursa i, kako je rekao, “osakatiti njegovu sposobnost za rad”.
Takav ton pokazuje da Washington ovaj sud ne posmatra samo kao pravosudni organ, nego i kao političkog protivnika u širem globalnom nadmetanju.
Međunarodni krivični sud osnovan je 2002. godine kao stalna institucija čija je misija procesuiranje ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Nastao je iz ideje da najteži zločini ne smiju ostati nekažnjeni čak ni kada nacionalni sudovi nisu spremni ili nisu u stanju djelovati. U teoriji, ICC predstavlja jedan od najvažnijih stubova međunarodne pravde.
U praksi, međutim, sud se već godinama suočava s optužbama da selektivno pristupa predmetima, da je pod političkim pritiscima i da njegova moć zavisi od spremnosti država da sarađuju.
Iz kancelarije tužilaštva ICC-a stigao je oštar odgovor. Zamjenica tužioca Nazhat Shameem Khan osudila je američke sankcije i poručila da one neće zaustaviti rad tribunala. Njene izjave dolaze u trenutku kada sud vodi više osjetljivih postupaka, a pažnja međunarodne javnosti posebno je usmjerena na predmete povezane s ratovima, masovnim stradanjima i navodnim zloupotrebama moći visokih državnih zvaničnika.
Khan je naglasila da su sankcije usmjerene protiv nezavisne pravosudne institucije i da im je cilj potkopati međunarodnu vladavinu prava, ali je dodala da će se sudski rad nastaviti bez obzira na političke pritiske.
Američka odluka posebno je izazvala pažnju zbog njene vremenske podudarnosti s Nobelovom nagradom za mir, koju je dobila bivša sutkinja povezana s ICC-om. Za mnoge posmatrače, taj splet događaja šalje snažnu poruku o dubokoj podjeli između dijela međunarodne zajednice koja slavi multilateralne institucije i onih koji smatraju da takve institucije prelaze svoje ovlasti.
U diplomatskim krugovima već se govori da bi ovaj potez mogao dodatno zaoštriti odnose SAD-a s evropskim saveznicima, od kojih mnogi snažno podržavaju rad Međunarodnog krivičnog suda.
Trumpova administracija već dugo optužuje ICC da djeluje politički pristrasno, naročito nakon što su izdati nalozi za hapšenje izraelskih zvaničnika, uključujući premijera Benjamina Netanyahua. Washington smatra da je sud prešao granicu kada se umiješao u slučajeve koji se tiču bliskih američkih partnera. Također, u fokusu američkog nezadovoljstva ranije se našla i istraga o ponašanju američkih vojnika u Afganistanu.
Iako je ICC tu istragu kasnije zatvorio, u američkoj političkoj memoriji ona je ostala simbol nepovjerenja prema sudu i dokaz, po njihovom tumačenju, da tribunal nije imun na selektivnost.
Ovaj spor nije samo pravni nego i duboko geopolitički. Dok ICC insistira da štiti žrtve i osigurava odgovornost za najteže zločine, Washington tvrdi da sud, u određenim slučajevima, narušava državnu suverenost i prelazi mandate koji mu nisu dodijeljeni.
U tom sudaru argumenata krije se šira dilema savremenog međunarodnog poretka: mogu li institucije koje nemaju vlastitu silu zaista primorati moćne države na poštivanje pravde, ili će ostati zavisne od političke volje velikih aktera?
Za same uposlenike i pravne timove ICC-a sankcije bi mogle značiti dodatne praktične poteškoće. Ako se proširi lista subjekata koji ne smiju poslovati sa sudom, to bi moglo otežati pristup finansijskim servisima, tehnologiji, pravnim uslugama i međunarodnoj logistici. U takvim okolnostima, iako sud formalno nastavlja rad, njegova operativna sposobnost može biti usporena.
Upravo zato su sankcije usmjerene ne samo na simbolički pritisak nego i na realno smanjenje mogućnosti da sud efikasno istražuje i procesuira predmete.
Ovaj slučaj ponovo otvara i raspravu o tome koliko su međunarodni sudovi zaista nezavisni kada se nađu između interesa moćnih država, ratnih savezništava i globalne politike. Međunarodni krivični sud nastao je kao odgovor na neka od najmračnijih poglavlja 20. stoljeća, ali njegovo djelovanje u 21. stoljeću pokazuje da borba za univerzalnu pravdu ostaje složena i često politički opterećena.
Uprkos američkim sankcijama, iz Haga stiže poruka da će predmeti, istrage i gonjenja biti nastavljeni, što znači da sukob između Washingtona i ICC-a tek ulazi u novu, vjerovatno još napetiju fazu.
U širem smislu, ova odluka SAD-a mogla bi imati posljedice i izvan samog suda. Ona bi mogla ohrabriti druge vlade koje su kritične prema međunarodnim pravosudnim mehanizmima, ali i podstaći suprotnu reakciju među državama koje vjeruju da bez snažnih institucija nema ni stvarne odgovornosti za najteže zločine.
Upravo zato je pitanje sankcija ICC-u više od trenutnog političkog poteza: ono je test za budućnost međunarodnog prava, odnosa snaga u globalnoj politici i spremnosti svijeta da brani ideju da niko ne bi smio biti iznad pravde.
