Politički dogovori, lični utjecaj i borba za kadrove: šta znači susret Izetbegovića i Hodže
U bosanskohercegovačkoj politici rijetko koji sastanak prođe bez šireg tumačenja, a posebno kada se u istom kadru nađu stranački lider i osoba za koju se već godinama tvrdi da ima snažan utjecaj iza kulisa. Upravo takav dojam ostavlja susret predsjednika SDA Bakira Izetbegovića i poduzetnika iz Živinica Abdurahmana Hodžića Hodže, zabilježen u jednom sarajevskom restoranu.
Iako je na prvi pogled riječ o običnom druženju, politički kontekst ovog razgovora mnogo je širi, jer se odvijao u osjetljivom periodu, svega nekoliko sedmica pred izbore, u trenutku kada su se već nazrijevali prvi pregovori o postizbornom rasporedu moći.
Hodža je u političkim kuloarima već dugo poznat kao čovjek koji ne djeluje samo kao lokalni poduzetnik, nego kao osoba čije se ime veže za utjecaj na kadrovska rješenja, stranačke saveze i odnose unutar Tuzlanskog kantona. Prema tvrdnjama izvora bliskih političkim strukturama, upravo je njegov utjecaj često bio presudan u kreiranju odnosa snaga na terenu.
Takve tvrdnje, naravno, teško je dokumentovati javno, ali se godinama ponavljaju u razgovorima političkih aktera, posebno kada je riječ o sastavljanju većina, pregovorima o funkcijama i distribuciji javnih resursa.
Posebnu pažnju privlači činjenica da se Hodžino ime ne veže samo za SDA, nego i za Demokratsku frontu Željka Komšića, gdje je, kako se navodi, imao značajnu ulogu u kreiranju kadrovske politike. U političkom jeziku to obično znači mnogo više od simpatija ili povremenih kontakata: riječ je o mogućnosti da se utiče na to ko će voditi određene institucije, ko će biti nagrađen funkcijom, a ko će ostati po strani.
Prema tvrdnjama iz političkih krugova, takva pozicija nije došla slučajno, nego kroz finansijsku podršku i dugogodišnje veze koje su izrasle u prepoznatljiv model političkog djelovanja na lokalnom i kantonalnom nivou.
U Tuzlanskom kantonu, gdje je politička scena često izuzetno složena i oslonjena na lične mreže, Hodža se opisuje kao figura koja zna spojiti poslovni interes i politički utjecaj. To je prostor u kojem se odluke ne tumače samo kroz programe i ideologiju, nego i kroz međusobne obaveze, dogovore i očekivanja. Upravo zato je susret s Izetbegovićem izazvao dodatnu pažnju.
U političkom smislu, takvi susreti često služe kao test lojalnosti, ali i kao platforma za postavljanje novih zahtjeva. I prema informacijama koje kruže u javnosti, Hodža je navodno upravo to i učinio: postavio je određene uslove vezane za formiranje vlasti, posebno na nivou Federacije BiH.
Jedan od ključnih zahtjeva koji mu se pripisuje odnosi se na poziciju premijera Federacije BiH. Prema tim navodima, Hodža insistira da kandidat za tu funkciju dolazi iz Tuzlanskog kantona, što bi, osim simboličke poruke, predstavljalo i jasan znak političke snage tog područja u odnosu na druge kantone i partnere u koaliciji.
Takav zahtjev nije bez težine, jer pozicija premijera FBiH nosi ogroman utjecaj na raspodjelu resora, imenovanja i ukupnu dinamiku izvršne vlasti. U zemlji u kojoj se koalicioni pregovori često pretvaraju u niz međusobnih ustupaka, ovakav pritisak može značajno suziti prostor za dogovor.
Situaciju dodatno komplikuje činjenica da se za većinu na federalnom nivou sve više računa i na Stranku za BiH Semira Efendića, čiji se politički apetiti, prema brojnim analizama, povećavaju kako raste vjerovatnoća da će upravo ta stranka biti potrebna za formiranje vlasti. Efendić, koji nastupa kao samouvjeren pregovarač, navodno cilja na više važnih pozicija, uključujući i jednu premijersku na nivou Kantona Sarajevo, te potencijalno i premijersku fotelju u Federaciji.
U ovakvom rasporedu snaga svaka stranka nastoji maksimalno kapitalizirati svoju pregovaračku moć, a upravo tu se prelamaju interesi SDA, SBiH i DF-a.
Za SDA je to posebno osjetljivo pitanje jer Izetbegović, s jedne strane, želi zadržati kontrolu nad ključnim resorima, a s druge mora uvažiti partnere bez kojih vlast nije moguće formirati. Tu dolazi do izražaja i uloga Hodže, koji se u političkim pričama opisuje kao osoba čije se sugestije ne ignorišu lako.
Navodno je on i ranije imao presudnu riječ pri izboru kadrova, uključujući i postavljanje bivšeg direktora Elektroprivrede BiH Admira Andelija. Taj primjer se često navodi kao ilustracija načina na koji su se unutar SDA donosile odluke o važnim javnim preduzećima i zašto je energetski sektor uvijek bio posebno atraktivan za politički utjecaj.
Upravo zbog toga sada raste interesovanje oko toga ko će preuzeti upravljanje energetikom, ali i drugim sektorima koji nose veliku institucionalnu i finansijsku težinu. Ako Stranka za BiH bude tražila kontrolu nad Elektroprivredom BiH, to bi moglo otvoriti novu rundu političkog nadmudrivanja, jer se tu ne radi samo o funkciji, nego i o pristupu ključnim polugama moći.
U isto vrijeme, DF i dalje ostaje faktor koji se ne može zaobići, posebno ako se u pregovorima oslanja na svoje kantonalne i federalne kapacitete. Međutim, kada se uzme u obzir Hodžin utjecaj unutar DF-a, jasno je zašto mnogi smatraju da će i ta stranka biti dio iste mreže kompromisa i međusobnih dugova.
Još jedno važno pitanje koje se spominje jeste raspodjela pozicija u sektoru sigurnosti. Prema nezvaničnim informacijama, već je ranije dogovorena i pozicija novog ministra policije, koji bi zamijenio Ramu Isaka. Pošto je direktor FUP-a Igor Marić Hrvat, logika etničke raspodjele vodi ka tome da bi ta ministarska funkcija ponovo pripala Bošnjacima.
Kao jedno od imena koje se u tom kontekstu spominje navodi se SDA-ovac Salko Zildžić, za kojeg izvori tvrde da je već prenio poznanicima kako mu je ta pozicija obećana. Ako se takve najave pokažu tačnim, to bi bio još jedan dokaz da su pregovori o vlasti mnogo više od formalnog političkog procesa.
Na kraju, slučaj Hodže i Izetbegovića pokazuje koliko su bosanskohercegovački politički odnosi često isprepleteni ličnim kontaktima, poslovnim interesima i borbom za institucionalnu kontrolu. Iza javnih saopštenja i zvaničnih razgovora gotovo uvijek postoji složen sloj neformalnih dogovora, starih veza i novih uvjeta. Upravo zato je svaki susret, posebno pred ili neposredno nakon izbora, potencijalno važniji od onoga što se vidi na prvi pogled.
U ovom slučaju, pitanje nije samo ko će zauzeti koju funkciju, nego i ko će imati pravo da odlučuje o raspodjeli moći u naredne četiri godine. A u političkom ambijentu kakav postoji u Federaciji BiH, to pitanje često određuje ne samo sastav vlade, nego i pravac u kojem će se kretati cijeli sistem vlasti.
