Američko povlačenje iz Iraka: kraj jedne vojne epohe, ali ne i kraja krize
Posljednji pripadnici američkih oružanih snaga napustili su Irak, čime je zatvoreno jedno od najdužih i najkontroverznijih poglavlja savremene američke vanjske politike. Prema potvrdi Pentagona, povlačenje je završeno 30. septembra odlaskom vojnog osoblja sa zračne baze u Erbilu, u autonomnom području iračkog Kurdistana. Taj trenutak ima snažnu simboliku, jer označava formalni kraj višedecenijskog američkog vojnog angažmana u zemlji, ali istovremeno otvara niz novih pitanja o budućnosti sigurnosti, regionalnog uticaja i stabilnosti Iraka.
Iako je odlazak američkih vojnika u javnosti predstavljen kao kraj jedne ere, stvarnost na terenu mnogo je složenija. Irak danas nije ista zemlja kao 2003. godine, kada je počela invazija pod opravdanjem da režim Sadama Huseina posjeduje oružje za masovno uništenje. To oružje nikada nije pronađeno, ali posljedice rata bile su duboke i dugotrajne: rušenje državnog aparata, jačanje sektaških podjela, uspon oružanih grupa i višegodišnja politička nestabilnost.
Umjesto brzog preuređenja zemlje, nastao je sigurnosni vakuum koji je godinama hranio nove sukobe.
Od invazije 2003. do borbe protiv ISIS-a
Američka invazija na Irak u martu 2003. godine predstavljala je jednu od najvažnijih odluka administracije Georgea W. Busha i ostavila je trajne posljedice ne samo za Irak nego i za cijeli Bliski istok. Nakon pada Sadamovog režima, zemlja je ušla u period pobune, terorističkih napada i oružanih obračuna između različitih etničkih i vjerskih grupa.
Godine 2007, na vrhuncu američkog angažmana, u Iraku je bilo raspoređeno više od 170.000 američkih vojnika, što pokazuje razmjere operacije i dubinu američkog uplitanja u unutrašnja iračka pitanja.
Cijena rata bila je ogromna. Više od 4.500 američkih vojnika izgubilo je život, a iračke civilne i vojne žrtve bile su višestruko veće. U javnoj debati u Sjedinjenim Državama rat je vremenom postao sinonim za političke greške, pogrešne procjene obavještajnih službi i teško opravdive ljudske gubitke. Za mnoge Iračane, međutim, posljedice su bile još teže: razorene institucije, uništena infrastruktura, milioni raseljenih i generacije odrasle u atmosferi nesigurnosti.
Važno je, ipak, napomenuti da američko vojno prisustvo nije bilo neprekidno tokom svih 23 godine. Većina američkih snaga povukla se krajem 2011. godine, ali povratak je uslijedio 2014, kada je teroristička organizacija ISIS zauzela velike dijelove Iraka i Sirije. Tada su se Sjedinjene Države vratile na poziv iračke vlade, ne kao okupacijska sila u klasičnom smislu, nego kao partner koji pruža zračnu podršku, obavještajne podatke i logističku pomoć u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.
Nakon teritorijalnog poraza ISIS-a, uloga američkih trupa postupno je svedena na savjetovanje, obuku i tehničku podršku lokalnim snagama.
Dogovor iz 2024. godine i tiho završavanje misije
Odluka o povlačenju nije donesena iznenada. Washington i Bagdad su se o tome dogovorili još 2024. godine, nakon višemjesečnih pregovora u kojima su obje strane pokušavale uskladiti sigurnosne potrebe sa sve snažnijim političkim pritiscima u Iraku. Američko prisustvo je posljednjih mjeseci bilo reducirano na nekoliko stotina vojnika, uglavnom raspoređenih u Erbilu i na drugim ključnim lokacijama gdje su pružali podršku iračkim snagama.
Kada je posljednji kontingent napustio bazu, zatvorena je posljednja značajna američka vojna tačka u toj zemlji.
Pentagon povlačenje predstavlja kao dokaz da je misija protiv ISIS-a bila uspješna i da Irak sada može preuzeti punu odgovornost za vlastitu sigurnost. Takva poruka ima i unutrašnjopolitičku dimenziju, jer u američkoj javnosti raste otpor prema dugotrajnim vojnim angažmanima u inostranstvu. Ipak, formalni odlazak vojnika ne znači i potpuno povlačenje Sjedinjenih Država iz iračkog prostora.
Američke institucije najavljuju nastavak ciljane obuke, razmjene obavještajnih podataka i ograničene saradnje sa sigurnosnim strukturama u Bagdadu. Uz to, američke kompanije i ekonomski interesi ostaju prisutni, što pokazuje da se američki uticaj ne mjeri isključivo brojem vojnika na terenu.
Ko će popuniti prostor nakon odlaska Amerikanaca?
Najvažnije pitanje nakon povlačenja američkih trupa glasi: ko će zauzeti prostor koji je ostao iza njih? U Iraku već godinama djeluju različiti centri moći, a među njima su i oružane grupe povezane s Iranom, koje su povlačenje američkih snaga dočekale kao političku i simboličku pobjedu.
Za Teheran, odlazak Amerikanaca mogao bi značiti dodatno jačanje uticaja u susjednoj državi, i to ne samo kroz savezničke milicije, nego i kroz širi politički i ekonomski doseg.
U isto vrijeme, dio iračkih zvaničnika, kao i predstavnici kurdskih vlasti, upozorava da država još nije u potpunosti spremna samostalno preuzeti sve sigurnosne obaveze. Iako ISIS više ne kontroliše teritoriju kao ranije, njegova mreža nije nestala. Skrivene ćelije i dalje mogu izvoditi napade, posebno u ruralnim i teško dostupnim područjima. To znači da opasnost od destabilizacije nije završena, nego samo promijenila oblik.
U takvom okruženju, svaka slabost državnih institucija može otvoriti novi prostor za nasilne aktere.
Dodatni problem predstavljaju moćne milicije koje djeluju izvan pune kontrole iračke države. Vlada u Bagdadu godinama je najavljivala njihovo razoružavanje i integraciju u formalne strukture, ali je rok za taj proces pomjeren do juna 2027. godine. To jasno pokazuje koliko je teško uspostaviti monopol države nad oružjem u zemlji gdje su paralelne sigurnosne strukture postale dio političke stvarnosti.
Bez jasne kontrole i institucionalne discipline, Irak bi mogao ostati prostor u kojem se isprepliću legalna vlast, vanjski uticaji i lokalne oružane mreže.
Šta odlazak Amerikanaca zaista znači za Irak?
Na prvi pogled, američko povlačenje može izgledati kao potvrda iračkog suvereniteta i završetak dugog perioda stranog vojnog prisustva. Međutim, suverenitet nije samo pitanje zastava i ceremonija, nego prije svega sposobnosti države da sama osigura granice, spriječi terorizam, ograniči djelovanje nezavisnih milicija i pruži građanima stabilan politički okvir. Upravo tu Irak i dalje ima ozbiljne izazove.
Ovaj događaj je i podsjetnik na širi regionalni kontekst. Irak se nalazi između američkog i iranskog uticaja, ali i pod pritiskom unutrašnjih etničkih, vjerskih i političkih podjela. Kurdski politički faktor, šiitske partije, sunitske zajednice i razne oružane grupe često imaju različite vizije budućnosti države. U takvom sistemu, odlazak jedne velike sile ne znači automatski i smanjenje tenzija; ponekad može dovesti do nove borbe za prostor, resurse i kontrolu.
Stoga se kraj američke vojne misije u Iraku može čitati na više načina. Za jedne, to je konačno zatvaranje jednog neuspješnog ratnog projekta. Za druge, to je samo prelazak u novu fazu u kojoj će se borba za uticaj voditi manje kroz tenkove, a više kroz diplomatiju, obavještajne operacije, ekonomske odnose i djelovanje posrednika.
Ono što je sigurno jeste da Irak još dugo neće biti oslobođen posljedica rata koji je počeo prije više od dvije decenije.
Posljednji američki vojnik je otišao, ali političke i sigurnosne posljedice američkog angažmana ostaju duboko ukorijenjene. Zato je današnji Irak istovremeno i zemlja koja je formalno preuzela veću odgovornost za vlastitu sudbinu, i država koja i dalje traži ravnotežu između unutrašnje kontrole i vanjskih pritisaka. Upravo ta napetost određivaće naredne godine, a odgovor na pitanje da li je Irak zaista sigurniji tek treba dati vrijeme.
Izvori: Reuters, Associated Press i saopćenje Pentagona. Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
