Da li smrt petkom znači spas od kaburske patnje?
Pitanje o tome da li je smrt petkom poseban znak Allahove milosti i zaštite od kaburske patnje često se spominje u vjerskim krugovima, a naročito među ljudima koji žele razumjeti šta u islamu zaista ukazuje na lijep završetak života. Ova tema dotiče i osjetljivo polje nevidljivog svijeta, odnosno gajba, za koji detaljno znanje pripada samo Allahu Uzvišenom.
Zbog toga je važno pristupiti ovom pitanju pažljivo, oslanjajući se na vjerodostojne dokaze i mišljenja uleme, a ne na pretpostavke, emocije ili raširena narodna uvjerenja.
U pojedinim predajama navodi se da musliman koji umre petkom, ili uoči petka, može biti sačuvan od kaburskog iskušenja. Na toj predaji su se oslanjali neki učenjaci koji su smrt na petak smatrali lijepim znakom, odnosno indicijom da je umrli imao poseban položaj kod Allaha. Međutim, veliki broj hadiskih stručnjaka ovu predaju nije prihvatio kao dovoljno jaku da bi se na njoj mogla graditi čvrsta pravila.
U hadiskoj nauci nije dovoljno da neka predaja bude lijepa po sadržaju ili popularna među ljudima; potrebno je da njen lanac prenosilaca i tekst budu pouzdani prema strogim kriterijima.
U tom kontekstu, učenjaci poput šejha Albanija, rahimehullah, smatrali su da se ova predaja može pojačati kada se uzmu u obzir svi njeni putevi prenošenja, pa da dostigne stepen dobrog ili čak vjerodostojnog hadisa. S druge strane, drugi veliki učenjaci bili su oprezniji.
Među njima je i šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, koji je naglasio da čovjek ne stiče nagradu za samu činjenicu da mu je smrt došla određenog dana, jer to nije djelo koje je on sam svjesno odabrao. Po njegovom pojašnjenju, sevap je vezan za ono što čovjek radi svojom voljom, a ne za okolnost smrti koja mu je određena Allahovim kaderom.
Dakle, ako bi neko umro četvrtkom, on ne može svojom snagom odgoditi smrt do petka, niti ako mu je određeno da umre subotom može ubrzati taj trenutak. Upravo zato, nije ispravno apsolutno tvrditi da sama smrt petkom nužno garantuje spas od kaburske patnje.
Ovdje je korisno napraviti važnu razliku između znaka lijepog završetka i konačne presude o nečijem ahiretskom stanju. U islamskom učenju postoje određeni vanjski pokazatelji koji upućuju na to da je neka osoba umrla u dobrom stanju, ali ti pokazatelji nisu povod da čovjek samouvjereno presudi da je neko već stanovnik Dženneta ili Džehennema. Ljudi vide samo ono što je vidljivo, dok stvarni ishod zna samo Allah.
Čak i kada se kod umrlog pojave lijepi znakovi, to je samo nada i dobar znak, a ne konačna garancija koju bi neko smio izgovoriti bez opreza.
Jedan od najjačih tekstova koji ukazuju na važnost odnosa ljudi prema umrloj osobi jeste hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio da su pohvala dobrih vjernika i lijep govor o nekom umrлом mogući pokazatelji njegovog dobrog završetka. U poznatoj predaji od Enesa b.
Malika, radijallahu anhu, navodi se da je pored prisutnih prolazila dženaza, pa su ljudi o umrloj osobi govorili lijepo, nakon čega je Poslanik rekao: “Tako će i biti.” Kada je prošla druga dženaza, ljudi su je spomenuli po lošem, a Poslanik je opet rekao: “Tako će i biti.” Kada ga je Omer, radijallahu anhu, upitao za značenje tih riječi, Poslanik je pojasnio da je onaj koga su ljudi lijepo spomenuli zaslužio Džennet, dok je onaj o kome su govorili ružno zaslužio Vatru.
Odatle učenjaci izvode da je svjedočenje čestitih ljudi o nečijem životu i smrti važan znak, mada i dalje ostaje u okvirima onoga što Allah zna najbolje.
Osim mišljenja ljudi, postoje i drugi znakovi koji se u predajama navode kao pokazatelji lijepog završetka. Jedan od njih jeste da čovjek pred smrt napusti grijehe, iskreno se pokaje i okrene dobrim djelima. To je veoma snažan pokazatelj duhovnog prijelaza iz jednog stanja u drugo.
Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čovjek će biti proživljen prema djelima na kojima umre.” Ovaj hadis podsjeća da posljednji trenuci života često nose pečat onoga što je čovjek zaista bio u dubini srca i na čemu je istrajavao.
Drugi značajan znak jeste izgovaranje šehadeta na samrti, jer se u vjerodostojnim predajama spominje da će onaj kome zadnje riječi budu “la ilahe illallah” ući u Džennet. Ovo je jedan od najpoznatijih islamskih znakova dobrog završetka, zbog čega se porodici i prisutnima savjetuje da umirućeg podsjete na Allahovu jednoću, ali bez previše pritiska i bez izazivanja panike.
Također, spominje se i znoj na čelu u smrtnom času, što je prema nekim hadisima znak vjernika. Sve to ukazuje da smrt u islamu nije samo biološki prestanak života, nego ozbiljan duhovni trenutak u kojem se ogledaju stanje srca, vjera i Allahova milost.
Među poznatim kategorijama posebne počasti nalaze se i šehidi, odnosno osobe koje umru u određenim okolnostima koje je islam izdvojio kao posebno vrijedne. U toj skupini se navodi pogibija na Allahovom putu, ali i smrt od kuge, stomačne bolesti, utapanja, rušenja, kao i određene druge nedaće. Islamski tekstovi također spominju i ženu koja umre uslijed trudnoće, porođaja ili nifasa, te onoga ko pogine braneći svoju vjeru, život, imetak ili porodicu.
Ove predaje pokazuju da islam širi pojam mučeništva i da Allah poznaje težinu svake borbe i svake nevolje kroz koju čovjek prolazi.
Ipak, važno je naglasiti da se svi ovi znakovi mogu posmatrati kao nada i podsticaj, a ne kao povod za samouvjerenost ili gordost. Nije cilj muslimana da traži “poseban trenutak smrti” radi reputacije, nego da cijeli život gradi takvo stanje u kojem će ga smrt zateći na pokornosti Allahu. Zato je najvažnije pitanje ne samo kada neko umire, nego kako i u kakvom stanju odlazi s ovoga svijeta.
Možda neko umre petkom, ali bez iskrene vjere i pokajanja, dok drugi umre na običan dan, ali s čistim srcem, čvrstim tevhidom i dobrim djelima. Po islamskom učenju, upravo to je ono što ima stvarnu težinu.
Zbog svega navedenog, ispravan stav jeste da se prema predaji o smrti petkom treba odnositi s oprezom, poštujući različita mišljenja učenjaka, ali bez kategoričnih tvrdnji koje prelaze granice onoga što je potvrđeno. Najsigurniji put za svakog vjernika jeste stalna priprema za smrt kroz pokajanje, namaz, iskrenost, čuvanje jezika i činjenje dobra.
Ako Allah nekome podari da umre u vremenu ili okolnosti koja je spomenuta kao lijep znak, to je Njegova blagodat. A ako ne bude tako, to ne znači da je Allah nekome uskratio milost. Allahova presuda je savršena, a Njegovo znanje potpuno, i zato vjernik traži dobar završetak kroz djela, dovu i iskreno oslanjanje na Gospodara svjetova.
Molimo Uzvišenog Allaha da nas učvrsti u vjeri, da nam podari iskreno pokajanje prije smrti, da nas usmrti kao muslimane i da nam podari lijep završetak, jer je to najveća želja svakog vjernika koji vjeruje u susret sa svojim Gospodarom.
