Kaburski stisak kao podsjetnik na prolaznost dunjaluka
U islamskom učenju kabur nije samo mjesto ukopa tijela, nego i prva stanica ahireta, prostor u kojem se čovjek suočava s početkom onoga što slijedi nakon smrti. Zbog toga su predaje o kaburskom stisku među najpotresnijim podsjetnicima na prolaznost dunjalučkog života i na činjenicu da čovjek, bez obzira na položaj, godine, ugled ili imetak, na kraju odlazi sam pred svoga Gospodara.
U tim predajama naglašava se da kabur obuhvata svakoga, i dobrog i griješnog, i starog i mladog, jer smrt i ono što nakon nje dolazi ne prave razliku među ljudima po vanjskim obilježjima, nego po njihovim djelima i stanju srca.
U brojnim hadisima prenosi se da kabur ima svoj stisak, odnosno trenutak kaburskog pritiska koji je stvarnost za svakog umrlog. To nije kazna rezervisana samo za velike grješnike, niti je pošteđena ona osoba za koju ljudi svjedoče da je bila ugledna, plemenita ili bliska Allahu, džellešanuhu.
Naprotiv, predaje jasno ukazuju da je i osoba poput Sa’d ibn Muaza, r.a., velikog ashaba i čovjeka čija je smrt izazvala izuzetnu tugu među muslimanima, osjetila kaburski stisak. Time se želi pokazati da čak ni najbolji među ljudima nisu izuzeti iz zakona ahireta, i da se čovjek ne smije osloniti na vlastitu reputaciju, nego na Allahovu milost i iskrenost svojih djela.
Sa’d ibn Muaz, r.a., bio je jedan od ashaba čiji je život obilježen snagom vjere, odanošću islamu i velikim doprinosom zajednici. U predajama se navodi da se pri njegovoj smrti Arš zatrese, da se nebeska vrata otvore i da njegovoj dženazi prisustvuje veliki broj meleka.
Uprkos takvom časti i veličanstvu, Poslanik, a.s., rekao je da kabur ima svoj stisak i da, kada bi iko mogao izbjeći tu sudbinu, to bi bio upravo Sa’d ibn Muaz. Ova predaja ne umanjuje njegovu vrijednost, nego je dodatno potvrđuje, jer pokazuje da i najodabraniji ljudi prolaze kroz kabursku stvarnost kao dio božanskog poretka kojem su podložni svi stvoreni.
Važno je razumjeti da se u ovim predajama ne govori samo o fizičkom pritisaku, nego i o duhovnoj i egzistencijalnoj ozbiljnosti prvog susreta sa smrću. Kabur je mjesto gdje prestaju dunjalučke obmane i gdje čovjek više ne može sakriti istinu o sebi. Ono što je nekada izgledalo malo ili nevažno, tamo dobija ogromnu težinu: iskrenost, pokornost, namaz, dobročinstvo, čuvanje jezika, odnos prema roditeljima, pravda prema drugima i čistoća srca.
Zato učenjaci često ističu da spominjanje kaburskog stiska nije cilj da čovjeka samo uplaši, nego da ga probudi i usmjeri ka ozbiljnijem, svjesnijem i odgovornijem životu.
Posebno potresno djeluje činjenica da ni djeca, prema nekim predajama, nisu izuzeta od kaburskog stiska. To ljudima može izgledati teško razumljivo, ali islamska tradicija time ukazuje na širinu Allahove mudrosti i na to da ahiretski događaji ne podliježu našim ograničenim kriterijima.
Međutim, u takvim riječima nije cilj izazvati očaj, nego razviti osjećaj odgovornosti i podsjetiti na milost koju Allah daje onima koji su čista srca, koji su umrli u stanju fitreta ili koje Allah obuhvati Svojom posebnom milošću. U svakom slučaju, tema kabura ostaje ozbiljna i duboko povezana sa vjerovanjem u polaganje računa, proživljenje i konačni susret sa istinom.
Hazreti Osman, r.a., poznat po svojoj skromnosti, blagosti i dubokom osjećaju strahopoštovanja prema Allahu, često je podsjećao ljude na prolaznost života. Prenosi se da bi, kada bi stao pored nekog kabura, toliko plakao da bi mu se brada natopila suzama.
Govorio je da je kabur prva ahiretska stanica, i da će onome ko uspije položiti taj prvi ispit sve što dolazi nakon toga biti lakše, dok će onome ko tu padne sve dalje biti teže. Ove riječi nose snažnu poruku: zemaljski život je priprema, a smrt nije kraj nego ulazak u novu stvarnost u kojoj će čovjek vidjeti posljedice svojih izbora.
Upravo zato muslimanski učenjaci naglašavaju važnost stalnog prisjećanja smrti, ali ne u smislu pesimizma, već u smislu duhovne budnosti. Ko često razmišlja o kaburu, takav će lakše ispraviti svoje namjere, požuriti s dobrim djelima i smanjiti grijesi koji zatamnjuju srce. Sjećanje na kabur pomaže da čovjek ne postane rob prolaznih užitaka, nepravde i samoljublja, jer sve što je vezano za dunjaluk ostaje iza nas.
Ono što ostaje jeste trag dobra, iskreno pokajanje i nada u Allahovu milost, a upravo to je ono što vjernika treba pratiti kroz svakodnevni život.
Ove predaje, stoga, nisu samo opomene o smrti, nego i poziv na unutrašnju promjenu. One uče da je Allahova milost veća od ljudskog straha, ali da milost nije razlog za nemar. Naprotiv, istinski vjernik živi između nade i straha: nada se Allahovom oprostu, a istovremeno se plaši da ne dođe pred Njega neopran od grijeha i bez dovoljno dobrih djela.
Kabur, kao prva stanica ahireta, podsjeća čovjeka da je svaka riječ važna, svako dobro djelo zapisano i svako nepravdanje drugih dovedeno u pitanje. Zbog toga se u islamskoj etici stalno vraća misao da je priprema za kabur zapravo priprema za vječnost.
Kada se sve sabere, poruka ovih hadisa i riječi ashaba jasno govori da je čovjek na dunjaluku samo prolaznik. On ne zna kada će mu doći kraj, niti kako će izgledati njegov ulazak u kabur, ali zna da će ga zateći ono što je pripremio svojim djelima.
Zato je mudro da vjernik redovno preispituje sebe, mnogo traži oprost, čini dobro roditeljima, porodici i ljudima oko sebe, te da ne zaboravi da će mu baš kabur biti prvo mjesto na kojem će osjetiti plodove ili posljedice svog života. U toj istini nema mjesta ravnodušnosti, nego samo za ozbiljnost, pokajanje i nadu u susret s Gospodarom koji je milostiv prema iskrenima i pravedan prema svima.
