Malik je bio musliman, ali njegov život nije izgledao kao život čovjeka koji razmišlja o susretu s Allahom.
Živio je, kako priča prenosi, kao da je jedini cilj života zadovoljiti vlastite strasti. Grijeh mu nije predstavljao nešto od čega treba bježati. Naprotiv, nalazio je zadovoljstvo upravo u onome što ga je udaljavalo od Allaha.
Pio je alkohol, krao i činio blud.
A onda se oženio.
U njegov život došla je djevojčica kojoj je dao ime Fatima.
Malik je svoju malu kćerku zavolio nevjerovatnom ljubavlju. Dijete je polako počelo mijenjati nešto u čovjeku kojeg godine griješenja nisu uspjele promijeniti.
Fatima bi sjedila u njegovom krilu. Kada bi Malik posegnuo za čašom alkohola i pokušao piti, djevojčica bi svojom malom rukom udarila njegovu ruku i izbacila čašu.
Možda ona nije mogla razumjeti šta se nalazi u toj čaši.
Ali otac je razumio.
Ipak, još se nije potpuno promijenio.
A onda se dogodilo ono što nijedan roditelj ne želi ni zamisliti.
Mala Fatima je umrla.
Malika je njena smrt potpuno slomila.
Umjesto da ga bol odmah približi Allahu, dogodilo se suprotno. Potonuo je u tugu i depresiju, a alkohol je počeo piti još više nego ranije.
Kao da je pokušavao u njemu ugušiti bol koju nije mogao podnijeti.
Jedne noći zaspao je.
I tada je usnio san koji će, prema ovoj priči, potpuno promijeniti njegov život.
U snu je nastupio Sudnji dan.
Ljudi su bili proživljeni.
Malik se našao usred tog strašnog prizora, a onda je iza svojih leđa začuo nešto.
Okrenuo se.
Prema njemu je išla ogromna zmija.
Jurila ga je.
Malik se prestravio i počeo bježati koliko je mogao.
Dok je pokušavao pobjeći, ugledao je starca lijepog izgleda, elegantno obučenog i ugodnog mirisa.
Malik mu je prišao i preklinjao ga:
Spasi me od ove zmije!
Ali starac mu je odgovorio da je prestar i preslab. Ne može se suprotstaviti tako snažnom neprijatelju.
Savjetovao mu je samo da nastavi bježati i pokuša pronaći nekoga ko će mu pomoći.
Malik je ponovo potrčao.
Bježao je sve dok nije stigao do uzvišenja. Popeo se i tada pred sobom ugledao prizor od kojeg se čovjeku ledi krv.
Ugledao je džehennemsku vatru.
A zmija je i dalje bila iza njega.
Tada je začuo glas koji mu je govorio da se vrati, jer on nije od stanovnika tog mjesta.
Malik se okrenuo i ponovo počeo bježati.
Ali zmija nije odustajala.
Ponovo je naišao na istog starca.
Ponovo ga je molio da ga spasi.
Ovoga puta starac je zaplakao.
Rekao mu je da je slab i da mu protiv takvog neprijatelja ne može pomoći, ali mu je pokazao prema jednom obližnjem brdu i rekao da ide tamo.
Malik je potrčao.
Kada je stigao, ugledao je mnogo djece.
A među njima je ugledao lice koje nije mogao zaboraviti.
Bila je to njegova umrla kćerkica Fatima.
Djevojčica je podigla desnu ruku i pokazala prema zmiji.
Zmija je nestala.
A onda je Fatima sjela u krilo svoga oca, kao što je sjedila dok je još bila živa.
Potom mu je proučila kur’anske riječi:
„Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah spomene i zbog Istine koja se objavljuje…“
Malik je počeo plakati.
Ali sada je želio razumjeti ono što je upravo vidio.
Upitao je kćerku:
„Šta je bila ona zmija?“
Fatima mu je odgovorila da su to bila njegova loša djela.
Godinama ih je činio.
Godinama ih je gomilao.
I u snu su se pred njim pojavila kao neprijatelj od kojeg više nije mogao pobjeći.
Zatim ju je upitao:
„A ko je bio onaj starac?“
Odgovor je bio još bolniji.
Starac je predstavljao njegova dobra djela.
Malik ih je imao tako malo i toliko ih je oslabio svojim životom da mu ona više nisu mogla pomoći protiv ogromnog tereta njegovih grijeha.
Malik se tada probudio.
Plakao je.
Nije čekao jutro da razmisli hoće li nešto promijeniti.
Nije sebi rekao da će početi od sljedeće sedmice ili sljedećeg ramazana.
Ustao je, uzeo abdest i potrčao prema džamiji.
Ušao je u džamiju i stao na namaz.
A onda se dogodilo nešto što ga je ponovo pogodilo pravo u srce.
Imam je na namazu učio isti ajet koji mu je njegova kćerka proučila u snu:
„Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah spomene…“
Za Malika više nije bilo dileme.
U sebi je shvatio:
Vrijeme je.
Pokajao se Allahu zbog života koji je vodio.
Taj dan postao je početak potpuno drugačijeg života.
Prema priči koju prenosi About Islam, Malik ibn Dinar kasnije je postao imam u hadisu i čovjek poznat po ibadetu i podsjećanju ljudi na Allaha.
Noću bi izlazio prema središtu mjesta i pozivao ljude da se probude i sjete svoga Gospodara, podsjećajući ih gdje se nalazi pravi uspjeh.
Neki ljudi su zbog toga mislili da je čudan.
Ali čovjek koji je jednom živio za svoje strasti sada je živio sa sasvim drugačijom mišlju.
Portal upravo tu izvlači glavnu pouku njegove priče.
Malikovo propadanje nije počelo tek čašom alkohola ili nekim drugim grijehom. Prije djela postojao je način razmišljanja: uvjerenje da je život prvenstveno mjesto za zadovoljavanje želja.
Takve misli stvarale su osjećaje, osjećaji su vodili postupcima, a postupci su ga vodili putem propasti.
Kada se promijenilo ono što je bilo u njegovom srcu i njegov pogled na život, počela su se mijenjati i njegova djela.
Zato ova priča nije samo priča o čovjeku koji je mnogo griješio.
Ona nosi mnogo snažniju poruku:
čovjek može otići veoma daleko od Allaha, ali sve dok je živ, nije kasno da se okrene i vrati.
Nekada je za taj povratak potreban samo trenutak u kojem će čovjek iskreno sebi priznati:
Vrijeme je.
