Almirova poruka iza kabura
U danima nakon teške saobraćajne nesreće koja je zauvijek prekinula živote trojice mladih navijača nakon utakmice Bosne i Hercegovine i Litvanije, u javnosti su se posebno izdvojile riječi koje su prijatelji i poznanici govorili za rahmetli Almira Kasumovića.
Oni koji su ga poznavali nisu govorili samo o tragediji, nego i o čovjeku koji je iza sebe ostavio dubok trag: vedrinu, skromnost, iskrenu vjeru i spremnost da bude uz druge onda kada je to najpotrebnije.
Almir je, prema sjećanjima onih koji su dijelili svakodnevicu s njim, bio mladić kojeg je najviše krasila ljubav prema vjeri, a potom i prema domovini. U vremenu kada se mladi često opisuju kroz prolazne navike i površne osobine, za njega su ostale vezane sasvim drugačije uspomene.
Bio je nasmijan, druželjubiv i uvijek spreman da učini dobro djelo, a uz to je imao i poseban dar da kroz šalu prenese ozbiljnu i snažnu poruku. Upravo ta kombinacija vedrine i dubine učinila ga je prepoznatljivim među prijateljima i širom zajednicom.
Njegova objava na društvenoj mreži, nastala nekoliko mjeseci prije smrti, danas se često spominje kao podsjetnik na to koliko je Almir promišljao o životu i njegovom kraju. Na fotografiji, koju je sam uredio tako da se vidi u kaburu, uz poruku je napisao riječi koje su mnoge natjerale da zastanu i razmisle o prolaznosti dunjaluka.
To nije bila objava radi senzacije, nego, kako su to njegovi prijatelji kasnije tumačili, pokušaj da ljude potakne na ozbiljnije promišljanje o onome što nas sve čeka. Smrt, kabur i odgovornost pred Stvoriteljem bile su teme koje je on hrabro otvarao, svjestan da život ne traje vječno.
U komentarima i porukama koje je tada dijelio sa prijateljima, Almir je dodatno pojašnjavao da je njegova namjera bila da “prepadne” one koji se boje smrti više nego što razmišljaju o dobrim djelima. Njegov stil bio je neposredan, gotovo dječački vedar, ali suština poruke bila je ozbiljna i duboko vjerska.
Podsjećao je da se čovjek rađa u trenutku kada se uči ezan, a ispraća ga se kada mu se klanja dženaza, što je za njega bio snažan simbol da je ljudski vijek tek kratak prolazak između dva obreda, između početka i kraja. U tom smislu, njegova poruka nije bila samo lična ispovijest nego i javni poziv na ispravno korištenje vremena.
Ono što ovu priču čini posebno potresnom jeste činjenica da su njegove riječi, napisane naizgled usputno i kroz formu statusa na društvenoj mreži, nakon tragedije dobile gotovo oporučni značaj. Mnogi su u njima prepoznali iskrenu opomenu: da čovjek ne smije živjeti kao da će uvijek imati još vremena za popravak odnosa, za pokajanje, za dobro djelo ili za susret s istinom.
Almir je pisao da su mezari najbolji vaizi, i da šute, ali govore više od mnogih govornika. Ta misao se i danas prenosi među ljudima kao snažna poruka o tome da je kabur mjesto istine, a da priprema za njega počinje mnogo prije smrti.
Na njegovoj dženazi, zajedno s dženazama njegovih prijatelja Vildana Pehlića i Hasiba Mahmića, okupio se ogroman broj ljudi. Iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i iz dijaspore, pristizali su oni koji su željeli dati posljednji izraz poštovanja i zajedno podijeliti bol. Taj dan je, kako su mnogi svjedočili, pokazao rijetku snagu zajedništva.
Bez obzira na razlike koje inače postoje među ljudima, tog trenutka prevladali su tuga, dove i osjećaj da je cijela zajednica izgubila mlade živote koji su mogli još mnogo toga dati. Više od deset hiljada ljudi došlo je da klanja dženazu i da uputi molitve za njihovu milost.
Posebno se u tom oproštaju osjetilo jedinstvo Krajišnika, ali i šireg bošnjačkog naroda, koji je na dostojanstven način pokazao kako izgleda kolektivna bol, ali i međusobna podrška u trenucima kada riječi nisu dovoljne. Ti prizori, koji su obišli mnoge sredine, svjedočili su o tome da se sjećanje na mlade ljude ne čuva samo kroz suze, nego i kroz moralnu obavezu da se iz njihove sudbine nauči nešto važno.
U tom smislu, Almirove poruke o smrti, kaburu i prolaznosti dobile su novu težinu i postale dio šireg razgovora o vjeri, smislu i odgovornosti.
Priča o Almiru Kasumoviću zato nije samo priča o jednoj tragediji. To je i priča o čovjeku koji je, iako mlad, osjećao potrebu da podsjeća druge na ono što je najvažnije. Njegove riječi ostale su zapisane kao opomena da se život ne smije odlagati za neki drugi dan, jer taj drugi dan možda nikada neće doći.
U tome se nalazi i snaga njegovog sjećanja: u poruci da je dobro djelo najbolja priprema za kraj, da je iskrena vjera oslonac, a da su iskrenost, poniznost i spremnost na pokajanje ono što čovjeka čini boljim pred ljudima i pred Allahom.
Danas, kada se o njemu govori, ne spominje se samo način na koji je otišao, nego i način na koji je živio. U sjećanju ostaje kao mladić koji je znao nasmijati društvo, a istovremeno ih podsjetiti na ozbiljne istine.
Upravo zbog toga njegova priča ima snažnu poruku i za one koji ga nisu lično poznavali: da je život kratak, da je smrt blizu i da svaki čovjek treba na vrijeme pripremiti svoj odgovor na ono što dolazi poslije. A to je možda i najdublja pouka koju je Almir ostavio za sobom — da se čovjek ne plaši istine, nego da joj ide ususret s vjerom, djelima i dovom.
