Prestanak hadža i umre kao jedan od predznaka Sudnjeg dana
U islamskoj tradiciji brojni predznaci Sudnjeg dana opisuju vrijeme u kojem će se ljudska duhovnost postupno gasiti, a vjerske prakse slabiti ili nestajati. Među takvim predznacima posebno se izdvaja predaja koja govori da će doći dan kada se hadž i umra više neće redovno prakticirati.
Ova tema nije samo podsjetnik na prolaznost dunjaluka, nego i ozbiljno upozorenje na stanje ljudskih srca, udaljavanje od vjere i slabljenje spremnosti da se izvršavaju temeljni ibadeti.
Hadž i umra su među najprepoznatljivijim oblicima pokornosti Allahu, dž.š., i za muslimane predstavljaju putovanje tijela, ali i duše. Hadž je propisan kao obaveza jednom u životu onome ko ispunjava uvjete, dok je umra dobrovoljni obred kojim se vjernik približava Stvoritelju. Zato vijest da bi u nekom vremenu ovi ibadeti mogli prestati biti praksa svih muslimana djeluje potresno i budi mnogo pitanja o stanju čovječanstva pred kraj vremena.
U predaji koju prenosi Ebu Seid el-Hudri, r.a., navodi se da je Poslanik, a.s., rekao: “Neće nastupiti Smak svijeta dok se hadž ne prestane prakticirati.” Ovaj hadis bilježe Ebu Ja’la, Ibn Hibban i El-Hakim, a prenosi se da ga smatraju vjerodostojnim prema uvjetima koje ispunjavaju El-Buhari i Muslim.
Takve predaje u islamskim izvorima ne dolaze kao senzacionalistička prognoza, nego kao opis jednog od mogućih stanja svijeta pred kraj vremena, kada će duhovna i društvena klima biti toliko promijenjena da će i najvažniji obredi biti zapostavljeni.
Međutim, važno je razumjeti da ovaj predznak ne znači nužno da će hadž i umra nestati u potpunom i trajnom smislu mnogo ranije nego što mnogi drugi događaji budu nastupili. Islamski učenjaci ukazuju da se predznaci Sudnjeg dana često ne odvijaju strogo linearno. Neki od njih mogu se pojaviti, zatim privremeno prestati, pa se opet vratiti.
Upravo zato se u predajama spominje da će se hadž i dalje obavljati i nakon pojave Jedžudža i Medžudža, što pokazuje da ovaj predznak ne mora značiti apsolutni kraj svih hodočašća u istom trenutku.
U drugoj vjerodostojnoj predaji, također od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., navodi se da je Poslanik, a.s., rekao: “Hadž i umra će se nastaviti obavljati nakon pojave Jedžudža i Medžudža.” Ovu predaju bilježi El-Buhari.
Iz ovoga se može razumjeti da će događaji na kraju vremena imati različite faze i da će se neke vjerske prakse nakratko gasiti ili slabiti, ali i ponovo vraćati, sve dok ne dođe onaj konačni trenutak koji samo Allah, dž.š., zna. Ovakva tumačenja podsjećaju muslimane da ne gledaju na kraj vremena kao na jedan jedini događaj, već kao na niz velikih iskušenja i promjena.
Postoji i praktično tumačenje ovog predznaka. Moguće je da se hadž i umra neće prestati prakticirati zato što ih vjernici više neće željeti, nego zato što će okolnosti postati toliko teške da će putovanje u Mekku biti otežano ili onemogućeno. Ratovi, veliki nemiri, nesigurnost na putevima, zabrane od strane vlasti ili opća društvena anarhija mogu dovesti do toga da muslimani privremeno ne budu u mogućnosti izvršavati ove ibadete.
U takvim vremenima prestanak hadža ne bi bio odraz nestanka same želje za ibadetom, nego posljedica historijskih okolnosti koje čovječanstvo gura prema sve većoj nestabilnosti.
S druge strane, islamska tradicija upozorava da određeni ljudi mogu aktivno raditi protiv vjere i onemogućavati izvršavanje ibadeta. To može uključivati zabrane, političke prepreke ili ideološke napade na sveta mjesta i obrede. Takvi postupci nisu samo administrativna prepreka, nego znak dubljeg duhovnog poremećaja u društvu. Kada ljudi počnu smatrati da su sveta mjesta i obredi beznačajni, tada se zapravo udaljavaju od temelja vlastite ljudskosti i odgovornosti prema Stvoritelju.
Šta ovaj predznak znači za vjernike danas
Razmišljanje o predznacima Sudnjeg dana ne bi smjelo voditi u strah bez nade, nego u budnost, preispitivanje i jačanje vjere. Kada musliman čuje da bi hadž i umra mogli doći u vrijeme kada će biti zapostavljeni ili otežani, to ga ne treba odvesti u pasivnost, nego u zahvalnost što danas postoji mogućnost da se ovi ibadeti obavljaju slobodno i s nadom.
Svaka prilika da se krene na hadž ili umru je blagodat koju treba cijeniti, jer nije izvjesno kako će okolnosti izgledati u budućnosti.
Ovaj hadis također podsjeća da je održavanje vjerskog života zajednice ključno. Hadž i umra nisu samo individualni obredi nego i znak povezanosti muslimanskog ummeta, njegovog jedinstva i svjedočenja vjere pred cijelim svijetom. Ako dođe vrijeme kada takvi obredi oslabe ili nestanu, to će biti odraz šireg duhovnog pada.
Zato se svaki vjernik poziva da čuva svoje farzove, da njeguje znanje, da poštuje sveta mjesta i da podržava institucije i ljude koji olakšavaju izvršavanje islamskih propisa.
Iz ovih predaja ne može se precizno zaključiti kada će se to dogoditi, niti je ispravno baviti se spekulacijama koje prelaze granicu onoga što je potvrđeno. Islam uči da je znanje o konačnom času isključivo kod Allaha, dž.š., a da je čovjekova dužnost da bude spreman za susret sa svojim Gospodarom u svakom trenutku.
Zato su ovakvi tekstovi prije svega poziv na iskrenost u vjeri, na čuvanje ibadeta i na svijest da se prilike za dobra djela ne smiju odgađati.
Na kraju, predaja o prestanku hadža i umre ne treba da se čita samo kao mračna najava budućih događaja, nego kao snažna poruka da su vjerske obaveze dragocjene i prolazne prilike. Ako ih danas imamo, treba ih koristiti; ako ih sutra bude manje, trebalo bi da nas zatekne kao ljude koji su svoju vezu s Allahom, dž.š., već učvrstili.
U tome je i suština ovakvih predaja: da vjernika probude prije nego što nastupi vrijeme kada će mnoge stvari biti izgubljene, a povratak onome što je nekada bilo lahko postane težak ili nemoguć. A Allah najbolje zna.
