Politička scena u Bosni i Hercegovini ponovo je uzburkana nakon saopćenja Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH, u kojem su oštro reagovali na zahtjeve da se iz naziva pojedinih javnih ustanova u Mostaru ukloni prefiks „hrvatski“. Ova polemika otvorila je niz ustavnopravnih pitanja koja zadiru u samu srž dejtonskog ustrojstva države, koncept konstitutivnosti naroda, ali i princip jednakosti svih građana.
U svom reagovanju, Hrvatski narodni sabor BiH (HNS) ocijenio je inicijative za uklanjanje nacionalnog prefiksa kao napad na prava koja, prema njihovom tumačenju, Hrvatima pripadaju po osnovu Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma. U saopćenju se ističe da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni narodi, te da je njihova međusobna ravnopravnost temelj državnog poretka. Iz tog ugla, HNS smatra da su Hrvati „ustavotvoran i državotvoran narod“ te da im pripada pravo na institucionalnu i kulturnu autonomiju.
Ipak, kako bi se razjasnile pravne dimenzije ove rasprave, mišljenje je dao profesor ustavnog prava Davor Trlin, koji je podsjetio da je neophodno razlikovati politički diskurs od formalno-pravnih kategorija.
Posebno je zanimljiva rasprava o formulaciji „hrvatski član Predsjedništva BiH“. U javnosti i političkom govoru često se koriste izrazi poput „hrvatski“ ili „srpski član“, no pravno preciznija formulacija, kako ističe Trlin, glasi: „član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“. Prema Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, ustav jasno predviđa da se tri člana biraju iz reda tri konstitutivna naroda, ali sama funkcija nema etnički prefiks kao formalni naziv.
Profesor upozorava da insistiranje na etničkoj terminologiji reflektuje dejtonski model kolektivne reprezentacije, ali i produžava etničke podjele. Ovakav sistem bio je zamišljen kao mehanizam zaštite ravnoteže nakon rata, ali danas, prema njegovom mišljenju, predstavlja prepreku razvoju građanskog koncepta države. On podsjeća i na presude Evropski sud za ljudska prava, uključujući slučaj Sejdić i Finci protiv BiH, gdje je utvrđeno da postoje elementi diskriminacije prema građanima koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda.
U kontekstu rasprave o tzv. „legitimnom predstavljanju“, profesor pravi razliku između dva pojma:
- Legalitet – koji podrazumijeva usklađenost sa zakonom i ustavom.
- Legitimitet – političku prihvaćenost i povjerenje birača.
Na izborima se ocjenjuje politička legitimnost predstavnika, dok o zakonitosti njihovog rada odlučuju pravosudne institucije. Važno je naglasiti da članovi Predsjedništva, iako birani prema teritorijalno-etničkom principu, formalno predstavljaju građane i entitete, a ne isključivo „svoje“ narode.
Drugi segment polemike odnosi se na nazive javnih ustanova koje nose nacionalni prefiks, a finansiraju se iz budžeta – dakle novcem svih građana. Ovdje se otvara pitanje da li takvi nazivi mogu stvoriti percepciju institucionalne isključivosti.
Prema Trlinovom objašnjenju, potrebno je razlikovati:
- kulturne institucije sa identitetskom funkcijom određenog naroda,
- javne ustanove opće namjene koje pružaju usluge svim građanima.
Naziv sam po sebi ne mora automatski značiti diskriminaciju, ali može biti problematičan ukoliko stvara osjećaj da institucija pripada samo jednom kolektivu, posebno u multietničkim sredinama poput Mostara.
Upravo u Mostaru, gradu sa složenom postratnom strukturom, pitanje naziva dobija dodatnu težinu. Mostar je prostor u kojem se simboli i nazivi često doživljavaju kao političke poruke. Profesor podsjeća da je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u ranijim odlukama insistirao na potrebi da javni prostor reflektuje multietnički karakter društva.
Povlači se i paralela s poslijeratnim preimenovanjem mjesta poput Srpskog Sarajeva ili Srbinja. Tada su etnički prefiksi uklonjeni uz obrazloženje da simboliziraju podjele i onemogućavaju reintegraciju društva. Ove promjene su provedene uz podršku međunarodne zajednice i kroz odluke nadležnih institucija.
U tom smislu, moguće su dvije interpretacije:
- Rigidni pristup: naziv sam po sebi nije problem dok god svi građani imaju jednak pristup instituciji.
- Fleksibilni pristup: čak i bez formalne diskriminacije, simbolička ekskluzivnost može biti suprotna duhu ustavne jednakosti.
Profesor naglašava da praksa pokazuje kako je pravni sistem BiH već prepoznavao potrebu uklanjanja etničkih prefiksa u javnom prostoru kada su oni predstavljali prepreku integraciji.
Zaključno, cijela polemika ukazuje na duboku tenziju između dva koncepta: kolektivnih prava konstitutivnih naroda i individualnih prava građana. Dok jedni insistiraju na očuvanju identitetskih obilježja kao garanciji ravnopravnosti, drugi upozoravaju da javne institucije moraju odražavati neutralnost i inkluzivnost.
Ova rasprava pokazuje da Bosna i Hercegovina i dalje balansira između dejtonskog modela etničke ravnoteže i potrebe za jačanjem građanskog principa. Ishod ove debate mogao bi imati šire posljedice po razumijevanje konstitutivnosti, institucionalne jednakosti i budući pravac ustavne reforme zemlje.
