U proteklim godinama međunarodna politička scena svjedoči dramatičnim promjenama koje su posebno vidljive kroz sudbine lidera koji su se smatrali bliskim partnerima Vladimir Putin. Kako vrijeme prolazi, sve je više primjera političara koji su, uprkos oslanjanju na Moskvu, izgubili vlast, pobjegli iz svojih zemalja ili tragično skončali. Upravo ta činjenica otvara pitanje koje se sve češće postavlja: ko je sljedeći?
U uvodnom razmatranju ove teme ističe se obrazac koji, prema brojnim analizama, postaje sve uočljiviji. Riječ je o liderima koji su u određenom periodu važili za prijatelje ili saveznike Kremlja, ali su se suočili s teškim političkim ili ličnim posljedicama. Među njima su:
- Saddam Hussein – pogubljen krajem 2006. godine nakon suđenja u Iraku.
- Muammar Gaddafi – ubijen 2011. tokom pobune u Libiji.
- Viktor Yanukovych – napustio Ukrajinu 2014. i sklonio se u Rusiju nakon masovnih protesta.
- Bashar al-Assad – prema navodima, napustio Siriju krajem 2024. dok su pobunjeničke snage napredovale.
- Nicolás Maduro – početkom 2026. godine završio u pritvoru nakon političkog sloma u Venecueli.
- Ali Khamenei – ubijen krajem februara 2026. godine u dramatičnim okolnostima.
Ovaj niz događaja mnogi tumače kao simbol slabljenja ruske moći ili barem ograničenja njenog stvarnog utjecaja u ključnim trenucima. Iako se Moskva godinama predstavlja kao stub takozvanog multipolarnog svijeta, realnost na terenu često pokazuje drugačiju sliku. Retorika o suprotstavljanju američkoj hegemoniji zvuči snažno, ali konkretna pomoć saveznicima nerijetko izostaje onda kada je najpotrebnija.
Posebno je upečatljiv slučaj Sirije. Bashar al-Assad je godinama važio za ključnog ruskog partnera na Bliskom istoku. Ruska vojna intervencija 2015. bila je presudna za opstanak njegovog režima. Međutim, kada su krajem 2024. pobunjeničke snage destabilizirale Damask, pokazalo se da podrška iz Moskve nije bezuslovna niti neograničena. Asadov odlazak iz zemlje simbolično je označio kraj jedne ere u kojoj se vjerovalo da ruski kišobran garantuje sigurnost.
Slična dinamika primijećena je i u Venecueli. Nicolás Maduro dugo je održavao bliske odnose s Kremljom, računajući na političku i ekonomsku podršku. No, kada su se unutrašnje krize produbile, a međunarodni pritisak pojačao, ruska reakcija ostala je uglavnom na nivou izjava. Ishod je bio dramatičan – Maduro je izgubio vlast i završio iza rešetaka.
Najnoviji i možda najsnažniji primjer jeste Iran. Ali Khamenei bio je centralna figura iranskog političkog sistema i važan strateški partner Rusije. Tokom godina dvije zemlje su razvijale vojnu, ekonomsku i političku saradnju. Održavane su zajedničke vojne vježbe, razmjenjivana je oprema, a ruski zvaničnici često su javno branili Teheran na međunarodnoj sceni. Ipak, kada je situacija eskalirala i došlo do odlučujućih udara, konkretna ruska vojna pomoć izostala je. Moskva je ponudila simboličnu podršku i osude, ali bez direktnog uključivanja.
Upravo tu leži suština dileme koja se danas nameće. Da li je Rusija zaista spremna braniti svoje saveznike po svaku cijenu ili je njena strategija prije svega pragmatična i vođena vlastitim interesima? Dosadašnji primjeri sugeriraju nekoliko ključnih obrazaca:
- Snažna retorika, ali ograničena operativna intervencija.
- Fokus na zaštitu ruskih interesa prije nego na očuvanje tuđih režima.
- Spremnost da se pruži politička i simbolična podrška, ali ne i odlučujuća vojna sila u svakom slučaju.
Nakon pokretanja invazije na Ukrajinu, Rusija je dodatno opterećena vlastitim frontovima, što je vjerovatno smanjilo njen kapacitet za širu međunarodnu projekciju moći. U takvim okolnostima saveznici se mogu zapitati kolika je realna vrijednost tog partnerstva.
Zaključno, niz događaja koji su zadesili lidere bliske Kremlju stvara percepciju da rusko savezništvo ne garantuje politički opstanak. Od Iraka i Libije, preko Ukrajine i Sirije, pa sve do Venecuele i Irana, obrazac je sličan – kada pritisak postane prevelik, Moskva se povlači ili reagira suzdržano. Ostaje otvoreno pitanje da li je riječ o strateškoj nužnosti ili o znaku slabljenja utjecaja. Jedno je sigurno: svaka nova kriza dodatno testira vjerodostojnost ruskih obećanja, a međunarodna zajednica pomno prati ko bi mogao biti sljedeći na ovoj sve dužoj listi.
