Priča o Bahrudinu Kaletoviću: Vojniku koji je postao simbol apsurda rata
U turbulentnom razdoblju raspada Jugoslavije, tokom sukoba koji je zauvijek promijenio sudbine mnogih, pojavila su se lica koja su nosila teret tih dramatičnih događaja. Jedno od tih lica pripadalo je Bahrudinu Kaletoviću, mladiću iz Tuzle, koji je naizgled slučajno postao simbol jednog apsurdnog vremena. Njegova poznata izjava: „Oni, kao, hoće da se otcjepljuju, a mi im, kao, ne damo“, izgovorena tokom intervjua za televiziju Yutel, postala je više od tek riječi – ona je postala krik za razum usred haosa. Ova rečenica, koja je našla svoje mjesto u kolektivnoj svijesti, i danas se citira kao duboko značenjski izraz besmisla rata.
Početak vojne karijere
Bahrudin Kaletović je 1991. godine, u trenutku kada je Jugoslavija bila na rubu raspada, imao samo 19 godina. Služio je vojni rok u Karlovcu, kao desetar 306. lakog artiljerijskog puka PVO 10. korpusa JNA. Njegova jedinica prešla je granicu kod Metlike 27. juna te godine, gdje su se odmah našli pod vatrom slovenačke Teritorijalne odbrane. U tom sukobu, trojica vojnika pod njegovom komandom izgubila su život, a Bahrudin je, nažalost, postao zarobljenik. Ova iskustva, koja su uključivala pružanje otpora i suočavanje s smrću, oblikovala su njegov pogled na svijet i vojnu dužnost koju je obavljao.
Između rata i mira
Nakon što je zarobljen i ubrzo pušten, Bahrudin se vratio u Tuzlu, ali je vrlo brzo bio ponovo pozvan u JNA. Ovaj put su ga rasporedili u Đakovo, gdje je ponovno postao dio vojne mašinerije koja se suočavala s novim izazovima. Iako su ga drugi ponovo zarobili, ovaj put tijekom sukoba u Hrvatskoj, imao je sreću da bude pušten i vrati se svojoj porodici. Međutim, mir koji je toliko priželjkivao činio se nedostižnim, a strahote rata nastavile su ga pratiti.
Rat u Bosni i Hercegovini: Lična tragedija i nova borba
Sa izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini, Bahrudin nije mogao ostati po strani. Priključio se rezervnom sastavu MUP-a BiH kao vezista, ali se često nalazio na prvoj liniji fronta. Njegovi saborci su ga opisivali kao skromnog i hrabrog vojnika, ali i kao osobu koja se duboko promišljala o razlozima rata i identitetu neprijatelja. U godini 1993., oženio se i dobio dvoje djece – kćerku Esmeraldu i sina Damira. Njegova porodica postala je njegov glavni motiv, ali rat je ostavljao duboke ožiljke na njegovoj duši.
Muzika kao izlaz iz ratne stvarnosti
Nakon rata, Bahrudin je pokušao pronaći novi smisao u životu kroz muziku. Svirajući gitaru i nastupajući s lokalnim bendom, tražio je način da se distancira od svijeta rata i nasilja. Iako su njegovi dani bili ispunjeni nadama za bolju budućnost, sudbina je imala druge planove. Tragično, 1998. godine, poginuo je u saobraćajnoj nesreći nedaleko od Tuzle, vraćajući se kući nakon posjete porodici. Ova nesreća ostavila je dubok trag na njegovim najmilijima, a također je još jednom podsjetila na krhkost života i prolaznost trenutaka.
Naslijeđe Bahrudina Kaletovića
Bahrudinova izjava, koja je postala simbol kritike besmisla rata, živi i danas. Ona se koristi u dokumentarnim filmovima, analizi raspada Jugoslavije, kao i na društvenim mrežama kao antiratna poruka. Njegovo ime možda nije poznato svima, ali su njegove riječi ostavile neizbrisiv trag u kolektivnoj svijesti. Bahrudin Kaletović nije bio političar ni vojni vođa; bio je običan mladić čija se sudbina ispreplela s vremenom koje je bilo puno bola i gubitaka. Njegova rečenica, proizašla iz rova, snažno odražava osjećaje generacije koja je izgubila svoje snove u vrtlogu sukoba.
Na kraju, Bahrudinova priča je podsjetnik na to kako su ratovi često vođeni od strane onih koji nisu znali zašto se bore. Njegova izjava ostaje snažna poruka da su najveći gubitnici u takvim sukobima mladi ljudi, gurnuti u bitke koje nisu birali. „Ako se neko sjeća mene po toj rečenici, neka zna da sam bio protiv svakog rata“, rekao je jednom Bahrudin, ostavljajući iza sebe duboku refleksiju o besmislu sukoba. Njegova priča i poruka trajat će onoliko dugo koliko se bude pričalo o ratu kroz oči onih koji su u njemu stradali.
