U javnom nastupu za “Podcast s Brezom”, bivši bh. diplomata Draško Aćimović iznio je ozbiljna upozorenja o mogućem političkom zaokretu u Bosni i Hercegovini, nagovještavajući da bi zemlja mogla ući u fazu značajnog institucionalnog i ustavnog preuređenja. Njegove izjave dolaze u trenutku pojačanih diplomatskih aktivnosti na relaciji BiH–Sjedinjene Američke Države, ali i u kontekstu intenzivnog lobiranja pojedinih političkih lidera iz zemlje.
Prema Aćimovićevim riječima, Banja Luka je trenutno glavni sagovornik Sjedinjenih Američkih Država u BiH, ali bi se ta dinamika uskoro mogla promijeniti. On tvrdi da će i Mostar postati važna tačka u komunikaciji s Washingtonom, s obzirom na to da lider HDZ-a Dragan Čović aktivno radi na jačanju svojih međunarodnih kontakata. Kako je naveo, Čović koristi kanale preko Hrvatske, ali i preko određenih evropskih zvaničnika koji imaju dobre veze u američkim političkim krugovima. Također je istaknuto da se očekuje Čovićev odlazak u SAD, što dodatno podgrijava tezu o intenziviranju diplomatskih aktivnosti.
U središtu Aćimovićeve analize nalazi se poruka američke ambasadorice pri Ujedinjenim nacijama, koja je pozvala predstavnike konstitutivnih naroda da postignu dogovor i učine Bosnu i Hercegovinu funkcionalnijom državom. Ta poruka, prema Aćimoviću, nije tek uobičajena diplomatska formulacija, već signal da se od domaćih političkih aktera očekuje konkretan iskorak. On naglašava da je osnovni problem u tome što, kako kaže, „neki ne žele razgovarati“, čime se produžava politička blokada i produbljuju podjele.
Aćimović izražava uvjerenje da je proces preuređenja BiH već u pripremi. Prema njegovom tumačenju, Sjedinjene Američke Države su već iznijele dvije moguće opcije za dalje djelovanje:
- Dogovor domaćih političkih lidera, prvenstveno predstavnika tri konstitutivna naroda.
- Nametanje rješenja, ukoliko prvi scenarij ne urodi plodom.
Kada govori o dogovoru, Aćimović precizira da bi u njemu ključnu ulogu imali politički predstavnici SNSD-a, HDZ-a i SDA, ali da bi se i druge političke opcije morale uključiti kako bi proces bio legitimniji i održiviji. Naglasak je, prema njegovim riječima, na unutrašnjem konsenzusu, jer bi to bilo politički stabilnije i dugoročno prihvatljivije rješenje.
Međutim, ukoliko do takvog sporazuma ne dođe, Aćimović upozorava da bi moglo uslijediti nametanje određenih rješenja izvana. Ta mogućnost otvara brojna pitanja – od toga kakva bi priroda tih rješenja bila, do toga kako bi na njih reagovali domaći politički akteri i javnost. Njegova izjava sugerira da međunarodna zajednica, a posebno SAD, ne žele beskonačno čekati na unutrašnji dogovor.
Posebno je zanimljiva njegova ocjena o promjeni težišta američkog interesa unutar BiH. Ako je, kako kaže, Banja Luka trenutno ključni partner u komunikaciji, onda potencijalno uključivanje Mostara kao dodatnog centra lobiranja može značiti novu fazu političkog balansiranja. U tom kontekstu, moguće je da će:
- jačati pritisak na političke predstavnike da pronađu kompromis,
- doći do redefinisanja odnosa između entiteta i državnog nivoa,
- biti otvorena pitanja funkcionalnosti institucija i načina donošenja odluka.
Aćimovićev ton jasno odražava zabrinutost, ali i uvjerenje da su promjene neminovne. On implicira da je postojeći model upravljanja zemljom iscrpio svoje kapacitete i da međunarodni faktori sve otvorenije poručuju kako je vrijeme za restrukturiranje političkog sistema. Funkcionalnost države postaje centralni pojam u ovoj raspravi.
U njegovoj interpretaciji, američka politika prema BiH trenutno se oslanja na princip odgovornosti domaćih aktera. Međutim, ta strpljivost ima svoje granice. Ukoliko političke elite ne pokažu spremnost na kompromis, međunarodni faktor bi mogao preuzeti aktivniju ulogu. To bi, prema Aćimoviću, značilo prelazak s faze preporuka i poziva na dijalog u fazu konkretnih poteza.
Zaključno, Aćimovićev istup može se razumjeti kao upozorenje da se Bosna i Hercegovina nalazi pred važnom raskrsnicom. S jedne strane stoji mogućnost unutrašnjeg dogovora i postepenog prilagođavanja političkog sistema novim okolnostima. S druge strane je scenarij u kojem bi rješenja bila oblikovana izvan zemlje, uz potencijalne političke tenzije.
Njegova poruka je jasna: vrijeme za odluke se približava. Ukoliko domaći lideri ne pronađu zajednički jezik i ne postignu dogovor o funkcionalnijem ustrojstvu države, inicijativa bi mogla preći u ruke međunarodnih aktera. Time bi proces preuređenja BiH postao realnost, a ne samo politička spekulacija.
