U javnom obraćanju koje je izazvalo snažne reakcije u regionu i šire, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić iznio je niz poruka koje su istovremeno imale elemente upozorenja, političkog opravdanja i strateškog pozicioniranja države. Njegove izjave, date tokom gostovanja na državnoj televiziji, fokusirale su se na odnose Srbije s Evropskom unijom, aktuelne međunarodne pritiske, bezbjednosnu situaciju u okruženju, ali i na vojnu spremnost zemlje. Centralna nit njegovog nastupa bila je tvrdnja da se Srbija nalazi veoma blizu potencijalnog sukoba, iako, kako je naglasio, nema namjeru da ulazi u rat.
Vučić je najavio da Srbija neće učestvovati na predstojećem summitu EU – Zapadni Balkan u Briselu, što predstavlja presedan u dosadašnjoj praksi. Kako je objasnio, prvi put nakon više od decenije, niko iz Srbije neće prisustvovati međuvladinoj konferenciji tog formata. Ovu odluku je jasno pripisao sebi, naglašavajući da ne želi da odgovornost snose Vlada ili drugi državni funkcioneri. Prema njegovim riječima, cilj takvog poteza je izbjegavanje dodatnih političkih pritisaka na institucije Srbije, ali i slanje poruke da Beograd ima pravo na samostalno donošenje odluka.
Istovremeno, Vučić je nastojao ublažiti moguće negativne reakcije iz Evropske unije, ističući da je u prethodna 24 sata razgovarao s brojnim evropskim liderima. Posebno je naglasio zahvalnost prema Ursuli von der Leyen, Antoniju Costi i Emmanuelu Macronu, ističući da su ti razgovori protekli u tonu međusobnog poštovanja. Time je pokušao pokazati da odluka o neodlasku u Brisel ne znači potpuni prekid dijaloga, već specifičan politički potez u datom trenutku.
Govoreći o evropskim integracijama, Vučić je poručio da Srbija neće odustati od evropskog puta dok je on na čelu države. Međutim, istovremeno je naglasio da je riječ o procesu koji nije beskonačan i da će buduće vlasti imati pravo da preispitaju strateški pravac zemlje. Na taj način je evropske integracije predstavio kao političku odluku, a ne kao neupitnu sudbinu, čime je dodatno naglasio suverenistički pristup koji često dominira njegovim javnim nastupima.
Jedan od najupečatljivijih dijelova njegovog izlaganja odnosio se na bezbjednosnu situaciju. Vučić je upozorio da, prema njegovoj procjeni, javnost ne shvata koliko je region blizu ozbiljnog sukoba. U tom kontekstu, naveo je da su iz pojedinih evropskih centara moći dolazila pitanja o tome na čijoj bi strani Srbija bila u slučaju većeg konflikta – zapadnoj ili ruskoj. Njegov odgovor bio je kategoričan: „Srbija je na svojoj strani“.
Ovu tvrdnju Vučić je dodatno potkrijepio historijskim argumentima, podsjećajući na ogromne ljudske gubitke koje je srpski narod pretrpio u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Takva retorika imala je za cilj da opravda politiku izbjegavanja ratnih scenarija, ali i da naglasi zašto Srbija, prema njegovim riječima, nema interes da se svrstava u tuđe blokove ili da ponavlja tragična iskustva iz prošlosti.
Uprkos snažnim upozorenjima, Vučić je izričito naglasio da Srbija neće ratovati. Ipak, paralelno s tim, istakao je da država intenzivno radi na jačanju svojih odbrambenih kapaciteta. Prema njegovim riječima, Srbija ulaže u nabavku savremenih vojnih sistema kako bi osigurala snažan odvraćajući efekat. Cilj takve politike, kako je rekao, nije agresija, već prevencija i zaštita građana.
U tom dijelu izlaganja posebno je naglasio sljedeće:
-
jačanje vojske kroz kupovinu novih sistema naoružanja,
-
stvaranje osjećaja sigurnosti kod građana,
-
jasnu poruku potencijalnim prijetnjama da bi eventualni napad imao nesagledive posljedice.
Vučić je zaključio da Srbija mora istovremeno čuvati mir i osigurati stabilan ekonomski razvoj, jer bez sigurnosti nema ni prosperiteta. Njegova strategija, kako je predstavio, zasniva se na balansu između diplomatske samostalnosti, vojne spremnosti i ekonomskog napretka.
U završnici, cijelo obraćanje može se posmatrati kao pokušaj da se domaćoj i međunarodnoj javnosti pošalje višeslojna poruka: Srbija ostaje formalno posvećena evropskom putu, ali neće pristajati na pritiske; ne želi sukobe, ali neće zanemariti vlastitu sigurnost; i, iznad svega, nastoji da vodi politiku koja, barem prema riječima njenog predsjednika, stavlja interese države ispred očekivanja velikih sila.
