U aktuelnom političkom trenutku u Bosni i Hercegovini ponovo se otvaraju pitanja odnosa među ključnim političkim akterima, legitimiteta predstavljanja naroda, ali i šire strategije koja se, prema mišljenju pojedinih analitičara, godinama ponavlja u različitim oblicima. U tom kontekstu, politički analitičar, historičar i direktor istraživačkog centra Geopol iz Sarajeva Admir Lisica iznio je niz stavova koji bacaju dodatno svjetlo na dešavanja izazvana najavom kandidature Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, kao i na ponašanje lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića.
Nakon što je u javnosti potvrđeno da će Slaven Kovačević, savjetnik aktuelnog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, ući u izbornu utrku, uslijedile su snažne reakcije, posebno iz političkih krugova bliskih HDZ-u. Prema Lisicinom tumačenju, takve reakcije nisu iznenađujuće, jer se unutar HDZ-ovog političkog diskursa legitimitet gotovo isključivo veže za stranačku pripadnost, a ne za ustavna prava pojedinca. Svi oni koji pokušaju političko djelovanje ostvariti izvan okvira HDZ-a, iako se izjašnjavaju kao Hrvati, vrlo brzo bivaju proglašeni nepoželjnima, ističe Lisica.
On naglašava da je politika HDZ-a BiH već duži niz godina usko povezana s djelovanjem SNSD-a, te da takav savez ima jasnu konsekvencu – slabljenje države Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Lisica smatra da HDZ nema moralni ni politički kredibilitet da drugima dijeli lekcije o lojalnosti državi ili legitimnosti političkog predstavljanja. Prema njegovim riječima, kandidatu HDZ-a neće biti izazov samo Kovačević, već i potencijalni zajednički kandidat takozvane „hrvatske petorke“, što dodatno komplikuje političku matematiku pred izbore.
Govoreći o ulozi lidera NiP-a Elmedina Konakovića, Lisica ocjenjuje da se energija troši na pogrešnom mjestu. Umjesto da se fokus prebaci na vanjskopolitičke izazove i jačanje međunarodne pozicije države, politička pažnja se, prema njegovom mišljenju, rasipa na unutrašnje sukobe koji ne donose konkretne koristi. Bosna i Hercegovina trenutno ima daleko ozbiljnije izazove na međunarodnom planu nego što su međustranačke razmirice, naglašava on.
Jedno od pitanja koje se često postavlja u vezi s Kovačevićevom kandidaturom odnosi se na njegovo hrvatsko državljanstvo i ulogu Republike Hrvatske pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Lisica podsjeća da Ustav Bosne i Hercegovine jasno propisuje način izbora članova Predsjedništva, te da, bez obzira na diskriminatorni karakter takvog rješenja, ono predstavlja važeći okvir. Prema tome, svaki građanin Federacije BiH koji se izjašnjava kao Hrvat ima pravo da se kandidira, bez obzira na ranija izjašnjavanja ili političke transformacije. On dodatno podsjeća da bi, primjenom istih kriterija, bilo moguće dovoditi u pitanje i ranije identitetske stavove samog Dragana Čovića.
U tom kontekstu, Lisica Kovačevićevu kandidaturu vidi i kao određeni oblik političkog bunta, ali i odgovor na šire političke okolnosti i sudske presude koje su otvorile pitanje sistemske diskriminacije u BiH. Ipak, on realno procjenjuje da Kovačević, iako visokoobrazovan i kompetentan, teško može dostići nivo podrške kakvu je godinama imao Željko Komšić, kojeg opisuje kao specifičan politički fenomen.
Kada je riječ o mogućoj kandidaturi Dragana Čovića, Lisica ne isključuje ni tu opciju, iako je Čović ranije najavljivao povlačenje. Prema njegovim riječima, HDZ BiH razmatra više scenarija, među kojima su:
-
kandidatura samog Dragana Čovića,
-
isticanje nekog od stranački lojalnih kadrova,
-
ili čak neočekivano ime koje bi poslužilo kao političko iznenađenje.
Ključni faktor u toj odluci, prema Lisici, bit će stav međunarodne zajednice. Ukoliko Čović dobije „zeleno svjetlo“, njegova kandidatura bi mogla biti signal da međunarodni akteri ne vide prepreke u njegovom povratku na veliku političku scenu.
Posebno oštre kritike Lisica upućuje na račun odnosa HDZ-a i SNSD-a, naročito nakon poruka koje je Čović uputio u Banjoj Luci, pozivajući na zajednička „čuda“. On podsjeća da takva retorika ima duboke historijske paralele, navodeći saveze poput Cvetković–Maček, Milošević–Tuđman i Boban–Karadžić. Ta „čuda“ su već viđena i uvijek su imala isti cilj – slabljenje Bosne i Hercegovine, upozorava Lisica.
U zaključnim razmatranjima, Lisica poručuje da politička realnost mora biti sagledana bez iluzija. Agenda Dodika i Čovića, prema njegovom mišljenju, ostaje nepromijenjena i jasno usmjerena ka separatizmu i destabilizaciji države. Zbog toga smatra da bi strateški interes Bosne i Hercegovine trebao biti izbacivanje SNSD-a iz vlasti, a u skladu s mogućnostima i marginalizacija HDZ-a dok god njegova politika ne pokaže stvarnu posvećenost jačanju državnih institucija. Sve dok je suprotno, Bosna i Hercegovina ne može očekivati stabilnost ni napredak, zaključuje Lisica.
