U javnom prostoru Bosne i Hercegovine ponovo su se rasplamsale burne političke reakcije, i to nakon istupa Željke Cvijanović, članice Predsjedništva BiH, koji je izazvao snažnu pažnju domaće javnosti. Povod za nove polemike bio je njen nastup u Zagrebu, gdje je prisustvovala konferenciji organizovanoj povodom obilježavanja 30 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Iako se sama konferencija bavila temama mira, stabilnosti i budućnosti države, dio izlaganja Cvijanovićeve, koji je kasnije objavljen na društvenim mrežama, pokrenuo je niz komentara, tumačenja i političkih poruka koje su se brzo proširile javnim prostorom.
U video-isječku koji je podijelila, Željka Cvijanović je iznijela stav da se Bosna i Hercegovina nalazi pred ključnim izborom, koji, prema njenim riječima, ne ostavlja prostor za alternativna rješenja. Prema njenoj ocjeni, ili će politički akteri u zemlji sjesti za sto i započeti ozbiljan dijalog, ili će se BiH suočiti s daljnjim institucionalnim i političkim padom. Ovakva formulacija, izrečena u kontekstu složenih unutrašnjih odnosa, naišla je na različite interpretacije, ali i na zabrinutost dijela javnosti koji u takvim porukama vidi dodatno produbljivanje postojećih podjela.
U svom obraćanju, Cvijanović je posebno naglasila da treća opcija, prema njenom viđenju, ne postoji. Smatra da su dosadašnji politički procesi pokazali kako izbjegavanje dogovora vodi isključivo ka stagnaciji i propadanju zajedničkih institucija. U tom smislu, poručila je da je jedini izlaz u kontinuiranom, makar i teškom dijalogu, koji podrazumijeva kompromis i spremnost na razgovor. Njene riječi bile su dodatno pojačane tvrdnjom da Republika Srpska, kao jedan od entiteta, u potpunosti podržava takav pristup, zasnovan na razgovoru predstavnika konstitutivnih naroda.
Poseban dio njenog izlaganja odnosio se na ulogu međunarodnog faktora, tačnije Sjedinjenih Američkih Država. Cvijanović je istakla da je ohrabruju poruke koje dolaze iz nove američke administracije, jer, kako navodi, već duže vrijeme nije bilo izjava koje bi na tako jasan način naglasile potrebu unutrašnjeg dogovora u Bosni i Hercegovini. Ona je podsjetila na obraćanje predstavnika SAD-a u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, gdje je, prema njenim riječima, naglašeno da budućnost zemlje treba da se gradi na saglasnosti i dogovoru konstitutivnih naroda.
Upravo taj dio njenog izlaganja izazvao je dodatnu pažnju, jer se odnosi na tumačenje Dejtonskog sporazuma i njegovih temeljnih principa. Prema Cvijanović, poruka iz Savjeta bezbjednosti bila je “umirujuća”, jer potvrđuje koncept na kojem je, kako tvrdi, Bosna i Hercegovina i zasnovana. Ona smatra da se takvim porukama vraća fokus na unutrašnji politički dogovor, umjesto na nametnuta rješenja i jednostrane odluke.
Reakcije koje su uslijedile nakon objave snimka bile su brojne, ali su u javnosti posebno izdvojeni oni komentari koji su izneseni bez uvreda i ličnih napada. U tim reakcijama moglo se primijetiti nekoliko dominantnih stavova, među kojima su se isticali:
-
podrška ideji političkog dijaloga kao jedinog mogućeg rješenja za stabilnost BiH,
-
zabrinutost zbog formulacija koje sugerišu neminovan pad države ukoliko dogovor izostane,
-
kritike usmjerene na način interpretacije međunarodnih poruka,
-
podsjećanje na odgovornost domaćih političkih elita za postojeće stanje.
Ovakav raspon reakcija pokazuje da je pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine i dalje duboko osjetljivo i da svaka javna poruka visokih političkih zvaničnika nosi težinu koja daleko nadilazi sam događaj na kojem je izrečena. Istup Željke Cvijanović još jednom je potvrdio koliko su teme Dejtona, konstitutivnosti naroda i međunarodnog uticaja i dalje centralne tačke političkog diskursa u zemlji.
Na kraju, može se zaključiti da je ovaj događaj ponovo otvorio raspravu o pravcu u kojem Bosna i Hercegovina ide. Poruke o dijalogu, kompromisu i dogovoru zvuče kao racionalan put naprijed, ali način na koji se one artikulišu često izaziva nove podjele i sumnje. Bez obzira na različita tumačenja, jasno je da su ovakvi istupi pokazatelj dubine političke krize, ali i podsjetnik da se ključna pitanja budućnosti države i dalje nalaze u rukama domaćih političkih aktera.
