Uvod
Priča koju je Vuk Drašković ispričao u svom romanu “Monah Hokaj” bavi se najmračnijim dubinama ljudske svijesti, ali i političkim strukturama koje su tokom rata stvarale i hranile čudovišta. Kroz ispovijest snajperiste kojeg je Udba oblikovala u bezosjećajnog egzekutora, Drašković otvara pogled u ono što naziva “Sarajevo safari”, metaforu za lov na ljude koji se odvijao tokom opsade. Jedan od najpotresnijih fragmenata romana odnosi se na trenutak kada taj isti snajperista nenamjerno ubija ženu koju je nekad volio i vlastitog sina — trenutak u kojem se raspada njegov dotadašnji svijet i u kojem se suočava sa strašnom istinom o sebi.
Članak izdvaja najdramatičnije dijelove ove priče, posebno naglašavajući i psihološko slomljavanje glavnog lika, i brutalni sistem koji je takvog čovjeka stvorio, koristio, odbacio i na kraju gurnuo pred međunarodni sud.
Razrada
Početkom decembra 1993. godine, u Sarajevu je nastupilo relativno zatišje — granatiranje se smanjilo, a teška sumaglica spustila se u kotlinu. Snajperista, već naviknut na ulogu koju je odigrao bezbroj puta, premjestio se sa Špicaste stijene kako bi bio bliže metama. U maglovitom okruženju ugledao je figuru, osobu koja je nosila kantu prema Sebilju. Obučena u bundu i šubaru, figura je bila nejasnog pola, a pored nje se možda kretalo i dijete. On sam priznaje da mu je to bilo sasvim svejedno — meta je meta.
Kada je povukao okidač, osoba je pala na leđa. Kanta se kotrljala po trgu, a dijete je palo na beživotno tijelo. Snajperista je ispalio i drugi hitac, ne razmišljajući o tome koga je upravo usmrtio.
Sutradan je održana gozba u lovačkom domu na Palama, tadašnjoj političkoj prijestolnici Republike Srpske. Skupili su se vojni i politički vrhovi, vladike, akademici i naravno — snajperisti, čiji je doprinos ratnoj strategiji bio slavljen. U trenutku kada su se zvanice spremale na odlazak, pušten je Radio Sarajevo. Vijesti su bile jezive:
-
28 ubijenih civila
-
osmoro djece
-
među žrtvama i dvoje kod Sebilja
Jedan od prisutnih vladika, u duhu ratne euforije, čak je uzviknuo da je to “premalo”, nagovještavajući još veće zločine.
Međutim, prava drama počinje kada spiker navodi imena poginulih kod Sebilja: Amra Fejzović, arheologinja, i njen šestogodišnji sin — Jugoslav.
Taj trenutak razara snajperistu. On shvata da je ubio ženu koju je nekada volio i sina za kojeg niko osim njega nije znao. Prisjeća se razgovora iz oktobra 1986. godine, kada je rekao da bi njegov sin, ako ga ikada dobije, nosio ime Jugoslav. Bol ga potpuno obuzima, a iz njega izbija mržnja prema svima koji su ga pretvorili u oružje:
-
“Proklet da sam!”
-
“Proklet neka je onaj koji me stvorio!”
-
“Prokleta Udba! Prokleta vaša razbojnička država!”
U naletu ludila nasrće na generala, zubima mu kida uvo, pa ga vojnici savladavaju i odvode u podrum. Tamo mu dovode psihijatra, profesora sa sarajevskog univerziteta, koji dijagnosticira najteži oblik paranoidnog poremećaja ličnosti i preporučuje da ne može biti krivično odgovoran.
Nakon toga slijedi njegovo potpuno psihičko urušavanje. Odveden je u beogradsku ludnicu, gdje provodi ostatak rata, a potom i period do početka sukoba na Kosovu. Pod nadzorom Udbe, prima terapije, injekcije, elektrošokove, i živi u stalnom strahu da će ga proglasiti “izliječenim” i poslati na novo ratište. U očajanju čak pije cijelu bočicu tableta za spavanje.
Dok je mislio da ga zadržavaju kako bi ga spriječili da oda nalogodavce, nije znao da je u međuvremenu u Hagu formiran Međunarodni krivični sud. Jednoga dana u njegovu sobu ulazi izaslanik Ministarstva pravde, u pratnji direktora bolnice. U ruci nosi dokument — optužnicu.
Optužen je kao Simon Olujić, zvani Hokaj, za zločine protiv čovječnosti, uključujući ubistva više desetina civila u Sarajevu, među kojima su i djeca. Izaslanik mu kratko poručuje da što prije mora napustiti ustanovu — jer ga čeka pravni postupak koji se više ne može zaustaviti.
Zaključak
Draškovićeva interpretacija ratnog zla kroz lik snajperiste koji postaje žrtva vlastitog monstruoznog djelovanja, ali i sistema koji ga je takvim stvorio, predstavlja snažnu literarnu i moralnu optužnicu. Ubistvo žene i sina, za čije postojanje niko nije znao, simbolizira konačni slom čovječnosti u ratu, dok put od planinskog snajperističkog gnijezda do haške optužnice pokazuje kako se zločini, kad-tad, susretnu sa pravdom — makar za neke od počinilaca.
Roman i citirani odlomci podsjećaju da se rat ne dešava samo na bojištima, nego prije svega u čovjekovoj svijesti i njegovoj sposobnosti da se odupre sistemskoj proizvodnji mržnje i nasilja.
