Rasprava o Prijedlogu zakona o državnoj imovini u Parlamentarnoj skupštini BiH
Na 33. redovnoj sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, održana je rasprava o Prijedlogu zakona o državnoj imovini, koja je izazvala brojne reakcije i komentare. Iako se očekivalo da će fokus rasprave biti na suštinskim pitanjima i sadržaju zakona, zastupnici su se uglavnom bavili proceduralnim pitanjima. Ova situacija je otvorila široku diskusiju o načinu na koji se zakonodavni proces odvija u Bosni i Hercegovini, a posebno se postavlja pitanje koliko je važno imati transparentne i konstruktivne rasprave kada je u pitanju državna imovina, koja predstavlja ključni resurs za budućnost zemlje.
Tokom rasprave, posebno su se istakli zastupnici iz SNSD-a, predvođeni Sanjom Vulić. Njihova retorika je bila zasnovana na tvrdnji da “državna imovina ne postoji”, što je izazvalo mnoge polemike među prisutnima. Ovaj stav je, prema njihovom tumačenju, proizašao iz Dejtonskog sporazuma, koji su interpretirali kao prebacivanje svih prava na imovinu na entitete, čime se oslabljuje centralizovana vlast. Ovakva izjava nije samo pravno sporna, već i politički opasna, jer može potaknuti daljnje podjele unutar bh. društva, koje se još uvijek bori s naslijeđem rata i etničkih sukoba. Politička scena postaje sve napetija kada se razmatra ovakva vrsta rasprava, posebno u kontekstu osjetljivih pitanja koja se tiču imovine i prava građana.
Polemika o hitnom postupku rasprave dodatno je zakomplikovana optužbama na račun visokog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta, kojeg su neki zastupnici nazivali “turistom” i “osobom bez legitimnog mandata”. Ove izjave nisu odražavale samo političke stavove, već i osjećaj frustracije koji mnogi građani BiH imaju prema stranim intervencijama u domaće poslove. U društvu koje je već podijeljeno, ovakve retorike doprinose daljnjem polariziranju političke scene i smanjuju šanse za iznalaženje zajedničkog rješenja koje bi bilo od koristi svim građanima BiH. Štaviše, ovakve izjave mogu dodatno potaknuti nepovjerenje prema institucijama koje bi trebale raditi u interesu svih, a ne samo određenih političkih aktera.
Nakon duge rasprave, uslijedilo je glasanje. Nažalost, hitna procedura nije dobila potrebnu podršku zbog jedinstvenog protivljenja zastupnika iz Republike Srpske, iako je u sali bila prisutna opća većina. U drugom krugu glasanja, odbijena je i skraćena procedura, zahvaljujući uniformnom protivljenju klubova iz RS-a kao i dijela zastupnika iz HDZ-a. Ovakvi postupci ilustriraju složenost i izazove s kojima se suočava zakonodavni proces u BiH. Jedini zastupnik koji je podržao obje procedure bio je Edin Ramić iz SDA, koji je takođe naglasio važnost bržeg pristupa donošenju zakona koji se tiču državne imovine. Njegova podrška ukazuje na potrebu za hitnim rješavanjem ovog pitanja, koje ima dalekosežne posljedice za društvo i ekonomiju zemlje.
Uzimajući u obzir da ni hitna ni skraćena procedura nisu prošle, Prijedlog zakona o državnoj imovini prebačen je u regularni zakonodavni proces. Ovaj korak podrazumijeva da će zakon proći kroz sve potrebne faze, uključujući detaljne rasprave na nadležnim komisijama, izradu amandmana, ponovna usaglašavanja i konačno glasanje u oba doma državnog parlamenta. Ovaj sporiji proces može se percipirati kao pozitivan korak, jer omogućava dublju analizu i raspravu o ključnim pitanjima vezanim za državnu imovinu. U ovom kontekstu, važno je naglasiti ulogu komisija koje će razmatrati prijedlog i raditi na njegovim potencijalnim izmjenama, što može dovesti do boljih i pravednijih rješenja.
Kako se postupak nastavlja, očekuje se da će tematika državne imovine izazvati brojne debate i pregovore među različitim političkim akterima. S obzirom na osjetljivost ovog pitanja, ne može se isključiti mogućnost da će njegovo usvajanje biti odgođeno do postizanja šire političke saglasnosti. Ova situacija dodatno naglašava važnost dijaloga i zajedničkog rada svih stranaka kako bi se pronašlo rješenje koje će zadovoljiti sve strane i osigurati stabilnost u zemlji. U tom smislu, građani očekuju da njihovi izabrani predstavnici pokažu odgovornost i sposobnost da postignu dogovor koji će biti u najboljem interesu cijele zajednice, a ne samo određenih političkih grupacija.
