Godišnjica “Oluje”: Refleksija, odgovornost i potreba za istinitošću
Povodom godišnjice vojne operacije “Oluja”, koja se dogodila 4. avgusta 1995. godine, javnost u Srbiji i široj regiji ponovo se suočava sa složenim emocijama, raznim interpretacijama i podjelama koje su proizašle iz ratnih dešavanja tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Ova godišnjica ne samo da budi sjećanja na teške trenutke ljudske tragedije i razaranja, već otvara i važno pitanje: koliko smo zapravo spremni da se suočimo sa svojom prošlošću? U dominantnoj naraciji često se zanemaruje da su sukobi započeli mnogo prije same operacije “Oluja”, tačnije 1991. godine, kada su, uz podršku Jugoslavenske narodne armije (JNA), protjerani veliki brojevi Hrvata sa okupiranih teritorija. Gradovi poput Vukovara postali su simboli tog razornog procesa.
Tokom istog perioda, međunarodna zajednica je pokušavala pronaći politička rješenja krize, među kojima je bio i tzv. Z4 plan, koji je na kraju odbijen, čime su se otvorila vrata za “Oluju”. Patnje srpskih civila tokom ove operacije su nesporne i zaslužuju da budu priznate, ali je ključno razumjeti širi kontekst. To uključuje prethodna protjerivanja, različite paradržavne tvorevine i ignorisanje međunarodnog prava. Razumijevanje ovog šireg konteksta ne umanjuje bol jedne tragedije, već doprinosi njenom dubljem shvatanju.
U ovom smislu, često se navodi primjer Njemačke nakon Drugog svjetskog rata kao ilustracija odgovornog društva koje se suočava sa vlastitim zabludama. Njemačka je prošla kroz proces dekolonizacije svojih ratnih zločina, uspostavljajući kulturu sjećanja koja uključuje obrazovanje mladih o prošlim greškama, kao i pružanje podrške žrtvama. Ova praksa suočenja s prošlošću nije samo moralna dužnost, već i ključ za izgradnju stabilnog društva. Suočenje s prošlošću je proces koji ne umanjuje patnju, već postavlja temelje za bolju budućnost. Na Balkanu, međutim, ovakva vrsta odgovornosti nije se još uvijek u potpunosti razvila. Ratna retorika i mitski narativi poput “srpskog sveta” i ideje o povratku vojska u Knin ili na Kosovo i dalje dominiraju javnim prostorom, što ukazuje na to da se prošlost često koristi kao instrument politike.
Mediji i filmska industrija često romantizuju prošlost, ne uzimajući u obzir kritički pristup ili sve žrtve koje su pretrpile. Djelovanje pojedinaca i organizacija koje se bave očuvanjem sjećanja na ratne zločine, kao i pružanjem podrške žrtvama, suočava se sa otporom koji dolazi iz nacionalističkih krugova. Da bi se postiglo istinsko pomirenje, potrebno je političko i moralno liderstvo. Zbog toga su nam potrebni lideri koji će se odvažiti reći da su nacionalističke politike dovele do gubitaka, poraza i izolacije. Patriotizam ne bi trebao biti glasna retorika, već neumorni trud na polju pravde, istine i pomirenja.
Upravo nepostojanje institucionalnog suočavanja sa prošlošću, odsustvo osude zločina i preuzimanja odgovornosti dovodi do toga da trajni mir ostaje neostvariv. Ključna lekcija iz devedesetih godina jeste da zidovi ne donose sigurnost, već samo izolaciju. U Evropi bez granica, pravi patriotizam podrazumijeva izgradnju mostova umjesto barikada. To uključuje obrazovanje mladih u duhu tolerancije, dijaloga i vladavine prava, čime se stvara temeljan okvir za budućnost. Organizacije kao što su “Govorimo o ratu” koje se bave obrazovanjem i podizanjem svijesti o prošlosti igraju ključnu ulogu u ovom procesu.
Sjećanje na “Oluju” ne bi smjelo biti sredstvo za nove podjele, već bi trebalo da bude poziv na istinu, odgovornost i stvaranje budućnosti u kojoj će svi narodi regiona moći da žive zajedno, mirno i dostojanstveno. U tom smislu, suočavanje s vlastitom prošlošću postaje ne samo moralna obaveza, već i preduvjet za izgradnju trajnog mira i stabilnosti u ovom dijelu svijeta. Svi akteri, bilo da su to političari, mediji ili obrazovne institucije, moraju preuzeti odgovornost u kreiranju narativa koji ne glorifikuje nasilje, već promoviše mir i pomirenje. Jedino kroz iskreno prihvatanje prošlosti možemo se nadati izgradnji bolje budućnosti za sve nas.
