Priča koja dolazi iz ruske vojske u posljednjim mjesecima 2024. godine otkriva duboke pukotine unutar sistema koji se dugo predstavljao kao disciplinovan, jak i nepobjediv. Iza fasade državne propagande krije se slika haosa, korupcije i gubitka povjerenja — stanje koje mnogi analitičari nazivaju “tihim kolapsom”. Središnji simbol te dekadencije postao je pukovnik Igor Puzik, čije je ime, zahvaljujući tragediji dvojice pilota dronova, postalo sinonim za moralni i organizacijski raspad ruske armije.


Uvod

U septembru 2024. dvojica ruskih pilota, poznatih pod pozivnim imenima Ernest i Goodwin, razotkrili su korupciju unutar svoje jedinice. Njihov zapovjednik, pukovnik Igor Puzik, nakon toga ih je poslao na tzv. „misiju poništenja“ – eufemizam za samoubilački napad. Obojica su poginula, a njihova smrt izazvala je ogroman bijes na proratnim Telegram kanalima, do te mjere da je čak i Kremlj morao reagovati.

Ipak, ono što je rusku javnost posebno šokiralo jeste činjenica da Puzik nije snosio nikakve posljedice – naprotiv, i dalje se pojavljuje na državnoj televiziji kao primjer uzornog oficira. Ovaj događaj pokrenuo je lavinu kritika i doveo do nastanka novog izraza u vojnom žargonu – „puzikovština“.


Razrada

Puzikovština je postala simbol sveukupnog truljenja ruskog vojnog aparata. Ovaj izraz u sebi objedinjuje nekažnjivost, korupciju, izdaju i bešćutnost prema vlastitim ljudima. Vojnici su počeli otvoreno govoriti o zloupotrebama zapovjednika, a cijele jedinice pretvorile su se u privatne feudove svojih oficira.

Unutar tih postrojbi:

  • zapovjednici prodaju gorivo i hranu namijenjenu vojnicima,

  • pobunjenike šalju u smrt pod izgovorom „discipline“,

  • a regrutima obećavaju jednogodišnje ugovore koje kasnije pretvaraju u doživotne.

Čak su i stručni kadrovi, poput posada podmornica i operatera balističkih projektila, preraspoređeni u pješačke jedinice, gdje se koriste kao „topovsko meso“ — čime se pokazuje potpuni slom racionalnog vojnog planiranja.

Unutar vojske su na meti prezira postali i visoki oficiri. General Aleksandar Lapin se spominje s gorčinom jer je vlastitom sinu uručio medalju dok su mu se trupe povlačile iz Harkiva. Još poznatiji primjer je pukovnik-general Rustam Muradov, čije su ofanzive kod Vuhledara trajale gotovo dvije godine i završile desetinama hiljada poginulih bez ikakvog uspjeha.

Takve priče više se ne mogu zaustaviti ni cenzurom – šire se kroz rovove, društvene mreže i porodične krugove, razarajući ono što je nekad činilo temelj vojske – povjerenje između vojnika i zapovjednika.


Sistemska trulež sve se više osjeća i u rezultatima na frontu. Prema procjenama analitičara:

  • broj poginulih vojnika prelazi 350.000,

  • više od 135.000 imena je potvrđeno,

  • a gotovo milion ljudi je ranjeno ili onesposobljeno.

Unatoč tolikim žrtvama, ruska vojska nije ostvarila nikakve značajne teritorijalne dobitke. Mit o „nezaustavljivoj ratnoj mašini“ potpuno se raspao. Umjesto velikih ofanziva, sada se koriste male jurišne skupine od dvoje ili troje vojnika koje rijetko prežive duže od dvije sedmice.

Njihova obuka traje svega nekoliko dana, često samo simbolično, prije nego što ih pošalju na front. Njihove smrti u medijima se prikazuju tek kao par sekundi „patriotskog junaštva“ u večernjim vijestima.

Takva stvarnost stvara sve veći val dezertiranja i pobuna. Pokret „Put kući“, koji čine supruge i majke mobiliziranih, sve češće protestuje ispred Ministarstva odbrane, tražeći povratak svojih najmilijih. Iako ih vlasti proglašavaju „stranim agentima“, njihov glas postaje sve jači.

Čak i ratni blogeri koji su nekada bili saveznici režima, poput Romana Saponkova, sada upozoravaju: „Bez kazne za Puzika, mobilizacija nikada neće uspjeti.“ Ova rečenica postala je moto nezadovoljnih vojnika.

U međuvremenu, Kremlj pokušava ugušiti nezadovoljstvo represijom – hapšenjem kritičara poput Igora Girkina, likvidacijom vođe Wagner grupe Jevgenija Prigožina, te označavanjem i lojalnih komentatora kao „stranih agenata“. Ali, ovog puta to više ne djeluje – nezadovoljstvo nije ograničeno na pojedince, već se proširilo među milionima ruskih porodica koje svakodnevno trpe posljedice rata.

Prema anketama, više od 70% građana Rusije podržalo bi trenutni prekid rata, a više od polovine radije bi prihvatilo primirje nego novu mobilizaciju. Istovremeno, inflacija i rast cijena razaraju svakodnevni život. Gotovo polovina građana živi u finansijskim poteškoćama, dok je 48.000 porodica zatražilo DNA testiranje kako bi pronašlo nestale rođake.


Zaključak

Ekonomski pokazatelji jasno potvrđuju dubinu krize. Inflacija je dostigla 9%, a kamatne stope središnje banke Rusije skočile su i do 20%, trenutno oko 17%. Napadi ukrajinskih dronova na rafinerije izazvali su nestašicu goriva i porast cijena, dok čak i režimski mediji poput Komsomolskaje pravde sada otvoreno govore o padu životnog standarda.

Istovremeno, novačenje je postalo gotovo nemoguće. Ni ogromni novčani bonusi, koji prelaze prosječnu godišnju plaću ruskog građanina, ne privlače nove vojnike. Umjesto profesionalaca, na front odlaze zatvorenici i očajnici, što dodatno snižava moral.

Roman Saponkov to je sažeo u jednoj rečenici:

„Možete ponuditi i 20 miliona rubalja, ali dok se za Puzika ne uspostavi pravda, ništa se neće promijeniti.“

Ta rečenica otkriva suštinu – novac više ne može kupiti povjerenje.

Danas, kad i državni novinari javno ismijavaju generale, postaje jasno da se društveni ugovor koji je Kremlj gradio decenijama – onaj o jedinstvu kroz pobjedu – nepovratno raspao.

Moral ruske vojske se ne urušava – on je već urušen.
Putinov režim možda je ugušio liberalnu opoziciju, ali sada se suočava s daleko opasnijim neprijateljem: rezignacijom i gnjevom vlastitih pristaša. Rat koji je trebao učvrstiti režim, sve više izgleda kao onaj koji će ga – polako, ali sigurno – potkopati iznutra.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here