Političke igre u Bosni i Hercegovini: Izborni zakon i antibosanske strategije
U Bosni i Hercegovini, politička situacija postaje sve napetija, a pitanja koja se tiču izmjena Izbornog zakona često su u središtu rasprava. U nedavnoj izjavi, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, prof. dr. Senadin Lavić, osudio je pokušaje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) da implementira promjene koje bi favorizovale njihove interese, čime se podriva cjelovitost države. Ovaj proces nije samo tehnički, već ima duboke političke implikacije koje mogu dovesti do daljnjih podjela unutar već podijeljene zemlje. U ovom kontekstu, od suštinskog je značaja razumjeti kako ove promjene utiču na svakodnevni život građana i kakvu budućnost im osiguravaju.
Profesor Lavić ističe kako tri odvojene kutije predstavljaju tri zasebne izborne jedinice, što vodi ka razvoju različitih političkih sistema unutar iste države. Ova situacija je rezultat dugotrajne borbe za prevlast između etničkih partija koje teže očuvanju svojih interesa na račun općeg dobra. HDZ, predvođen Dragom Čovićem, nastavlja svoj pristup koji se može opisati kao antibosanske aktivnosti, što dodatno komplicira političku dinamiku u zemlji. Ova strategija ne samo da podstiče etničke podjele, već i produbljuje nepovjerenje među različitim grupama koje žive u BiH.
Neophodnost dijaloga i inkluzivnosti
Jedan od ključnih problema je nedostatak dijaloga između pro-bosanskih i etničkih stranaka. HDZ se, prema riječima profesora Lavića, ne trudi uspostaviti konstruktivan razgovor s pro-bosanskim političkim akterima. Umjesto toga, fokusiraju se na pregovore s drugim etničkim partijama, poput Partije demokratskog progresa (PDP), koja ima svoje vlastite ambicije. Ova strategija može izgledati kao pokušaj izgradnje koalicije, ali zapravo vodi ka daljnjem jačanju etničkih podjela. Ovakvo ponašanje dodatno otežava mogućnost postizanja zajedničkog rješenja koje bi zadovoljilo sve strane uključene u politički proces.
Prema profesorovim riječima, takav pristup je u suprotnosti sa principima demokratije i evropskih vrijednosti. HDZ pokušava nametnuti izborne zakone koji favorizuju etničke kriterije, što je direktno suprotno modernim demokratskim praksama gdje građani biraju svoje predstavnike bez obzira na etničku pripadnost. Ova strategija, koja se temelji na etničkom-religijskom predstavljanje, predstavlja opasnost za budućnost Bosne i Hercegovine. U tom smislu, važno je naglasiti da ovakav pristup može dovesti do marginalizacije određenih grupa, što bi moglo izazvati dodatne tenzije i nemire.
Reforme kao put ka stabilnosti
U svjetlu ovih izazova, profesor Lavić naglašava važnost reforme izbornog sistema. Umjesto da se nastavi s etničkim podjelama, potrebno je raditi na stvaranju jedne izborne jedinice koja bi omogućila multietničke liste i ravnotežu među različitim grupama. Ovaj pristup ne bi samo doprinio stabilnosti, već bi i omogućio većem broju građana da budu predstavljeni u vlasti, što je ključno za izgradnju povjerenja u institucije. Pitanje je, međutim, kako motivisati političke stranke na realizaciju ovih reformi kada su njihove trenutne strategije usmjerene na očuvanje etničkih privilegija.
Osim toga, važno je spomenuti i utjecaj međunarodnih organizacija na ove procese. Mnogi analitičari smatraju da bi EU i druge međunarodne institucije trebale igrati aktivniju ulogu u promovisanju inkluzivnog dijaloga i reformi koje bi vodile ka jačanju demokratskih institucija. U tom smislu, može se navesti primjer uspješnih reformi u zemljama koje su prošle kroz slične izazove, kao što su neke postkonfliktne države u istočnoj Evropi. Takvi primjeri mogu poslužiti kao smjernice i za Bosnu i Hercegovinu.
U zaključku, profesor Lavić ističe da bi svako etniciziranje izbornog sistema vodilo ka daljim podjelama i potencijalnim etničkim čišćenjima. Umjesto toga, Bosna i Hercegovina treba težiti ka sistemu koji će osigurati ravnopravnost svih građana, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Samo kroz inkluzivne reforme može se postići trajna stabilnost i mir u ovoj složenoj zemlji. Ovaj put zahtijeva hrabre političke vođe, građansku aktivnost i podršku međunarodne zajednice, kao i otvorenost za dijalog koji može donijeti promjene potrebne za bolju budućnost.
