Nakon smrti legendarnog muzičara Halida Bešlića, čija je karijera obilježila muzičku scenu cijelog Balkana, u Bosni i Hercegovini se razvila polemika o proglašenju Dana žalosti. Iako se očekivalo da će ta odluka biti formalnost, pokazalo se da su političke nesuglasice ponovo nadjačale osjećaj zajedništva i poštovanja prema preminulom umjetniku. U središtu cijele situacije našao se Sevlid Hurtić, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, koji je otvoreno progovorio o razlozima zbog kojih Vijeće ministara BiH nije donijelo odluku o proglašenju Dana žalosti. Njegove objave na društvenim mrežama izazvale su veliku pažnju javnosti, ali i dodatno rasvijetlile političku pozadinu događaja.
Hurtić je na svom Facebook profilu objavio da je upravo on podnio prijedlog o proglašenju Dana žalosti na državnom nivou, povodom smrti Halida Bešlića. Kako je naveo, očekivao je da će inicijativa biti jednoglasno podržana, jer se radi o osobi koja je, kako je istakao, “zadužila cijelu državu i narod svojim djelom i ljudskošću.” Ipak, njegova očekivanja su iznevjerena.
Ministar je u emotivnoj objavi istakao da je “u životu mnogo toga doživio – i razočaranja i izdaja – ali nikada nije bio ovako povrijeđen kao sada.” Razlog za to je, kako tvrdi, činjenica da su neki politički akteri odlučili politizirati čak i ovako jednostavnu i ljudsku inicijativu. Po njemu, ideja o Danu žalosti nije trebala imati nikakvu političku pozadinu, jer se radi o čistoj ljudskoj gesti solidarnosti i poštovanja prema čovjeku kojeg poštuju svi – bez obzira na naciju ili političku pripadnost.
Hurtić je zatim otkrio da, po njegovim riječima, odgovornost za to što Dan žalosti nije proglašen snosi Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH i članica HDZ-a. On tvrdi da Krišto nije željela uvrstiti prijedlog na dnevni red sjednice Vijeća ministara, svjesna da bi svi ministri bez izuzetka glasali za odluku. Hurtić je oštro komentarisao njen postupak rekavši: “Neka joj je na čast!”
Prema njegovom objašnjenju, Krišto je namjerno izbjegla donošenje odluke jer nije željela da inicijativa potekne od njega lično, iako je bila svjesna da bi imala potpunu podršku. Hurtić je time ukazao na duboku politizaciju čak i simboličnih odluka, što, po njegovom mišljenju, dodatno dijeli državu i slabi institucije.
Da bi ilustrovao cijeli problem, ministar je naveo i primjer nižih nivoa vlasti – Kantona Sarajevo, koji je samostalno odlučio da proglasi Dan žalosti. Hurtić je ovu odluku ocijenio kao ishitrenu i neodgovornu, jer su kantonalne vlasti, prema njegovom mišljenju, preuzele nadležnost državnih institucija i time “degradirale značaj zajedničkog odlučivanja”.
U svojoj objavi Hurtić je detaljno obrazložio svoje stavove i razočaranje, naglašavajući da je njegova namjera bila iskrena i vođena emocijama, a ne politikom. Naveo je da je ideja o Danu žalosti nastala iz ljudske potrebe da se oda počast čovjeku koji je bio simbol Bosne i Hercegovine, a ne iz potrebe da se skupljaju politički poeni.
Ministar je na kraju svog obraćanja istakao i nekoliko ključnih poruka:
-
Političke podjele ne bi smjele nadvladati ljudskost.
-
Institucije države trebaju pokazati jedinstvo barem u trenucima zajedničke tuge.
-
Halid Bešlić zaslužuje državni Dan žalosti, jer je bio više od pjevača – bio je simbol naroda i kulturni ambasador BiH.
Ipak, Hurtić priznaje da je njegov pokušaj naišao na zid nerazumijevanja i političkih kalkulacija. Zbog toga se, kaže, izvinjava porodici Halida Bešlića, uz riječi da je njegova namjera bila “čista i iskrena”, iako nije ostvarila željeni rezultat.
Ova situacija oko proglašenja Dana žalosti za Halida Bešlića pokazala je koliko su političke tenzije u Bosni i Hercegovini duboke, čak i u pitanjima koja bi trebala biti izvan dnevne politike. Iako je Bešlić bio umjetnik koji je svojom muzikom spajao ljude svih nacija i vjera, reakcije političkih institucija ukazale su na trajno prisutne podjele i nedostatak koordinacije među nivoima vlasti.
Hurtićevo ogorčenje proizlazi iz činjenice da su, prema njegovom mišljenju, čak i najjednostavniji činovi ljudskosti postali žrtve političkih interesa. Njegove riječi odražavaju razočaranje mnogih građana koji su očekivali da će država pokazati jedinstvo barem u trenucima kada se oprašta od nacionalnog simbola.
Na kraju, ostaje utisak da je Halid Bešlić i u smrti postao simbol ne samo zajedništva, već i podjela koje Bosna i Hercegovina još uvijek nije prevazišla. Dok su mnogi građani sami obilježili njegovu smrt u tišini i tugi, odluka (ili neodluka) državnih institucija ostavila je gorak trag u javnosti. Hurtićeva poruka time dobija dodatnu težinu – da se u Bosni i Hercegovini mora naučiti biti čovjek prije nego političar.
