Politička scena u Republici Srpskoj ponovo je uzdrmana izjavom Ćamila Durakovića, potpredsjednika Republike Srpske, koji je u intervjuu za banjalučki portal Srpskainfo izjavio da Bošnjaci na predstojećim prijevremenim izborima nemaju istinski izbor, već se nalaze pred odlukom da biraju između dva zla. Ova njegova izjava izazvala je snažne reakcije, jer dolazi u trenutku kada se politička klima u RS-u dodatno zaoštrava, a međunacionalni odnosi postaju sve osjetljiviji.
Duraković je istakao da će, uprkos dubokom nezadovoljstvu trenutnim političkim prilikama, pažljivo saslušati programe oba kandidata – Siniše Karana iz SNSD-a i Branka Blanuše iz SDS-a – prije nego što odluči kome će dati podršku, te da će nakon toga pozvati i Bošnjake u Republici Srpskoj da učine isto. Njegov stav, kako kaže, ne proizlazi iz političkog kalkulisanja, već iz želje da Bošnjaci konačno imaju partnera unutar sistema koji će im omogućiti pristup javnim resursima i poštovanje građanskih prava.
Prema Durakoviću, cilj Bošnjaka u RS-u nije sukob, već saradnja i učešće u institucijama. On je naglasio: „Mi tražimo saradnika. Mi tražimo nekog ko će nam dati pristupa javnim resursima, budžetima i svemu onome što nam pripada kao građanima. Želimo da uživamo ta prava i da poštujemo ove institucije.“ Ova izjava jasno ukazuje na njegovu viziju – ne konfrontaciju, već izgradnju institucionalne jednakosti i stvaranje prostora u kojem će Bošnjaci biti ravnopravni sudionici društvenog i političkog života Republike Srpske.
U nastavku razgovora Duraković se dotakao i svog odnosa s Miloradom Dodikom, predsjednikom SNSD-a, opisavši ga izrazito negativnim riječima. Prema njegovim navodima, Dodik je, metaforički rečeno, „pljunuo u ispruženu ruku“, čime je pokazao da nema iskrenu namjeru za saradnju niti volju da gradi mostove među narodima. Ova simbolična poruka govori o potpunom padu povjerenja između potpredsjednika RS-a i aktuelnog rukovodstva vlasti.
Kada je riječ o opoziciji, Duraković nije bio mnogo blaži. On je ponašanje predsjednika PDP-a Draška Stanivukovića nazvao „koketiranjem i manipulacijom“, dodajući da mu se sve to „pomalo gadi“. Po njemu, političari u Republici Srpskoj često iskorištavaju Bošnjake kao sredstvo za vlastiti politički marketing, bez stvarne želje da se njihov položaj u društvu poboljša.
U razgovoru su dotaknute i teme političkog nasilja te moguće najave referenduma u Republici Srpskoj, na koji bi, kako kaže, izašao „samo ako bi ga zaista i bilo“. Time je dao do znanja da brojne političke inicijative u RS-u često služe kao instrumenti za pritisak i manipulaciju, a ne kao stvarni demokratski procesi.
Iz njegovih riječi mogu se izdvojiti tri ključne poruke:
- Bošnjaci u RS-u ne žele izolaciju, već uključivanje u institucije i pristup resursima koji im pripadaju.
- Političke elite, i vlast i opozicija, zanemaruju stvarne potrebe manjinskih naroda i koriste ih za političke poene.
- Duraković poziva na saradnju, ali ne po svaku cijenu, već samo s onima koji iskreno poštuju principe ravnopravnosti i zakonitosti.
Govoreći o širem političkom kontekstu, Duraković je naglasio da Bošnjaci u Republici Srpskoj žive u teškim društvenim okolnostima, gdje su često ekonomski i institucionalno marginalizirani. Smatra da bi njihova politička strategija trebala biti pragmatična – da sarađuju s onima koji nude konkretne rezultate, a ne s onima koji se bave praznim nacionalističkim retorikama.
Duraković je također podvukao da nije pristalica bojkota izbora, jer bi to, prema njegovom mišljenju, značilo potpuno povlačenje Bošnjaka iz političkog života Republike Srpske. Umjesto toga, poziva na aktivno učešće u procesu odlučivanja, ali uz svjesnost da se glas mora dati onome ko nudi realne mogućnosti promjena, pa makar i u ograničenom okviru.
Njegov ton tokom intervjua bio je kombinacija razočaranja i opreza, ali i pragmatizma. Iako otvoreno kritikuje i vlast i opoziciju, ostavlja prostor za dijalog, poručujući da Bošnjaci ne smiju biti samo statisti u političkoj igri drugih, već ravnopravni akteri koji traže poštovanje svojih prava i dostojanstva.
U zaključku, Durakovićeva izjava da Bošnjaci biraju između dva zla ne odnosi se samo na trenutne izbore, već simbolično odražava duboku političku krizu u kojoj se nalazi cijelo društvo Republike Srpske. Njegov apel za saradnju i institucionalno učešće predstavlja pokušaj da se održi minimum političkog dostojanstva i uticaja u sredini u kojoj su Bošnjaci brojčano malobrojni, ali historijski i društveno važan faktor.
Duraković time šalje jasnu poruku – da Bošnjaci žele partnera, a ne pokrovitelja, saradnju, a ne milostinju, i da njihovo učešće u političkom životu Republike Srpske ne treba posmatrati kao prijetnju, već kao neophodan uslov za istinsku demokratiju i stabilnost Bosne i Hercegovine.
