U posljednjim danima političke scene Republike Srpske, Igor Crnadak, šef Kluba zastupnika PDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske, izazvao je pažnju javnosti izjavom u kojoj tvrdi da je SNSD naredio opštu mobilizaciju svojih članova i koalicionih partnera. Ova odluka, prema njegovim riječima, dolazi nakon što su unutrašnje analize stranke pokazale da je raspoloženje naroda drastično promijenjeno – većina građana navodno više ne podržava nastavak politike koju vodi vlast okupljena oko Milorada Dodika.
Crnadak ističe da se vlast suočava s ozbiljnim padom povjerenja zbog, kako kaže, „poigravanja sa narodom“, dok istovremeno građani trpe zbog ogromnih troškova života, inflacije i ekonomske neizvjesnosti. S druge strane, tvrdi on, politička elita Republike Srpske pokazuje sve veće bogatstvo, često stečeno putem korupcije i zloupotrebe položaja. Prema njegovim riječima, ta kontradikcija između stvarnosti običnih ljudi i luksuza vladajućih sada dolazi „na naplatu“.
U nastavku izjave, Crnadak objašnjava da je SNSD odlučio da u izbore uđe sa alibi-kandidatom, čime, kako tvrdi, pokušava prikriti unutarstranački strah od suočavanja s realnim političkim posljedicama. Kao primjer navodi Sinišu Karana, kojeg opisuje kao „čovjeka koji je poslan da izgubi“, jer niko iz najužeg rukovodstva stranke nije imao hrabrosti da preuzme odgovornost i rizik kandidature.
Prema Crnatkovom viđenju, u SNSD-u su svjesno kreirali narativ o opozicionom kandidatu kao žrtvi, pokušavajući time skrenuti pažnju javnosti s činjenice da se vodeći ljudi te partije nisu usudili direktno ući u izbornu borbu. Ovim potezom, smatra on, vlast pokušava stvoriti sliku o sebi kao o strani koja „sportski“ ulazi u izborni proces, iako je, po njegovim riječima, riječ o paničnom manevru.
Crnadak posebno postavlja pitanje uloge najviših funkcionera SNSD-a. Nabraja ih poimence, navodeći:
- Željku Cvijanović,
- Radovana Viškovića,
- Sanju Vulić,
- Luku Petrovića,
- Miroslava Bojića,
kao potpredsjednike stranke, dok su Srđan Amidžić i Igor Dodik ključni u rukovodstvu – prvi kao generalni, a drugi kao organizacioni sekretar SNSD-a.
Postavlja pitanje: „Ako je Cvijanović ograničena trenutnom funkcijom, zašto ostali nisu kandidati? Čega se boje? Od čega bježe?“ Time pokušava naglasiti da se iza odluke o kandidaturi Siniše Karana krije duboka nesigurnost unutar same partije i njene koalicije.
Crnadak zatim proširuje kritiku i na manje stranke unutar vladajuće koalicije, ističući da ni njihovi lideri nisu pokazali volju da se lično suoče s političkim izazovima. To, prema njemu, pokazuje da vladajući blok više računa na propagandu i institucionalnu moć nego na stvarnu podršku građana.
On ističe i širu društvenu dimenziju problema. Dok prosječni građani Republike Srpske svakodnevno pokušavaju preživjeti u uslovima rastućih cijena osnovnih životnih namirnica, energenata i kredita, na drugoj strani, vladajući se, kako kaže, „razmeću luksuznim automobilima, skupocjenim putovanjima i nekretninama koje su u potpunoj suprotnosti sa ekonomskom stvarnošću većine stanovništva“.
Prema njegovim riječima, narod sve jasnije vidi razliku između političkih obećanja i stvarnosti, te se zato na terenu bilježi sve veće nezadovoljstvo. Crnadak tvrdi da upravo to objašnjava mobilizaciju SNSD-a, jer su „njihove ekspresne ankete“ pokazale ozbiljan pad podrške i mogući gubitak ključnih opština i gradova.
Da bi ilustrovao promjenu raspoloženja javnosti, Crnadak ukazuje na činjenicu da se građani sve češće okreću opozicionim snagama koje, prema njegovim riječima, nude „stabilnost, poštenje i ekonomsku odgovornost“. Smatra da vlast više ne može „sakriti stvarne rezultate svoje politike“, koji se ogledaju u masovnom odlasku mladih, rastu javnog duga i urušavanju institucija.
Kroz cijeli svoj nastup, Crnadak se trudi da predstavi aktuelni trenutak kao prelomni za Republiku Srpsku. On vjeruje da narod prepoznaje da su „godine praznih obećanja i lažnih uspjeha završene“ i da sada slijedi period političke odgovornosti. Njegova poruka je jasna: vlast koja se mora oslanjati na mobilizaciju i pritiske umjesto na povjerenje građana, pokazuje da je izgubila stvarnu podršku.
U zaključku, Crnadak upozorava da je SNSD-ova mobilizacija znak slabosti, a ne snage, i da to treba biti opomena cijelom društvu. Po njegovim riječima, vrijeme korupcije, bahatosti i straha mora biti zamijenjeno politikom odgovornosti, dijaloga i stvarnog rada za narod. Ako se taj proces ne desi mirno, dodaje on, „narod će to uraditi na izborima, jer je već shvatio da su lažne slike o stabilnosti i uspjehu samo dimna zavjesa koja prikriva stvarni pad Republike Srpske“.
Na taj način, Crnadak svojim istupom pokušava da oblikuje narativ o novom političkom buđenju, u kojem građani, suočeni s ekonomskim teškoćama i društvenim nepravdama, konačno preuzimaju kontrolu nad svojom budućnošću, dok vladajuća elita, suočena s vlastitim pogreškama, ulazi u fazu političkog preispitivanja i krize povjerenja.
