Politički odnosi na Balkanu često se kreću između savezništva i međusobnog osporavanja. Najnoviji primjer tog raskola dolazi iz kontradiktornih izjava dvojice istaknutih političkih lidera – Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Dok predsjednik Srbije već mjesecima tvrdi da je „obojena revolucija završena“, njegov saveznik iz Republike Srpske uvjerava javnost da proces tek počinje i da iza svega stoje zapadni centri moći.
Gotovo godinu dana Vučić je uvjeravao javnost da se u Srbiji vodi borba protiv pokušaja destabilizacije zemlje kroz obojenu revoluciju. U februaru je čak najavljivao knjigu kojom bi, kako je govorio, predstavio svoju pobjedu nad tim pokušajem, uz tvrdnju da će se ona prodavati širom svijeta. Tokom aprila, u jeku masovnih protesta, na skupu „Ne damo Srbiju“ izjavio je da je „obojena revolucija završena“. Ponovio je to i u septembru, tokom posjete Japanu, rekavši da studenti samo nisu razumjeli da je sve već okončano.
S druge strane, Milorad Dodik iz Banjaluke šalje potpuno drugačiju poruku. Prema njegovim tvrdnjama, zapadne sile – prije svega Velika Britanija, Njemačka i Francuska – pokušavaju sprovesti obojenu revoluciju u Srbiji kako bi je destabilizovali i na kraju rasparčali. On dodaje da se sve to čini s ciljem da se oslabi snaga srpskog naroda na Balkanu. Dodikova retorika jasno odudara od Vučićeve, iako se često predstavljaju kao politički saveznici.
Dodik smatra da iza navodnih procesa stoje „nevladine organizacije“ koje formalno djeluju u Srbiji, ali su zapravo pod kontrolom stranih centara moći. Prema njegovim riječima, u takvim strukturama učestvuju ljudi čiji su interesi usmjereni protiv Srbije. Istovremeno, Dodik priznaje da Vučić uživa veliku podršku birača i da bi trenutni izbori pokazali povjerenje u njegovu vlast. No, upozorava da ukoliko vanjski uticaji nastave igrati svoju ulogu, „sami izbori postaju besmisleni“ jer bi se sve ponovilo.
Osim priče o Srbiji, Dodik je pažnju usmjerio i na situaciju u Republici Srpskoj. On tvrdi da je pokrenut proces protiv njega putem „nametnutih i neustavnih sudova“, a sve s ciljem destabilizacije. Ipak, ono što Dodik ne spominje jeste da se radi o sudskom postupku koji je ranije sam priznao, redovno se odazivao na ročišta i čak uredno otkupio jednogodišnju zatvorsku kaznu. Uprkos tome, u javnosti sada ističe kako se protiv njega vodi nepravedan proces.
U pokušaju da objasni situaciju, Dodik je poručio da „njihov pogodan trenutak prošao“ te da zapadne sile neće uspjeti ostvariti ciljeve ni u Srbiji ni u Republici Srpskoj. Dodaje kako destabilizacija može potrajati u različitim oblicima, ali će „Srbija ostati jaka zajedno s Republikom Srpskom“.
Da bi se bolje razumjelo u čemu se nalazi korijen ovog sukoba u narativima, potrebno je objasniti šta zapravo znači pojam „obojena revolucija“. Riječ je o terminu koji opisuje masovne političke pokrete i proteste, najčešće nenasilne, čiji je cilj promjena vlasti, obično nakon spornih izbora ili kao reakcija na autoritarno vođenje države. Naziv „obojena“ potiče od simbola – boja ili cvijeća – koji postaju znak protesta.
Neki od najpoznatijih primjera uključuju:
- Petooktobarska revolucija (Srbija, 2000.) – koja je dovela do pada režima Slobodana Miloševića.
- Revolucija ruža (Gruzija, 2003.) – nakon optužbi za izbornu krađu, predsjednik Ševarnadze podnio ostavku.
- Narandžasta revolucija (Ukrajina, 2004.) – rezultat masovnih protesta protiv izborne manipulacije.
- Revolucija tulipana (Kirgistan, 2005.) – uslijed korupcije i lažnih izbora došlo je do promjene vlasti.
Karakteristike takvih pokreta obično uključuju:
- ulogu građanskih inicijativa, opozicionih stranaka i nevladinih organizacija,
- simbole poput boja i cvijeća koji služe mobilizaciji,
- pretežno nenasilne metode poput štrajkova, protesta i međunarodnog pritiska,
- reakciju na sporne izbore ili autoritarno upravljanje,
- često i podršku izvana, što dovodi do brojnih kontroverzi.
Kritičari pojma ističu da su obojene revolucije instrument zapadnog uticaja namijenjen rušenju režima, posebno u zemljama poput Rusije ili Kine, dok ih pristalice smatraju autentičnim borbama za demokratiju i slobodne izbore. Upravo zbog toga pojam izaziva podjele, jer se koristi i u propagandne svrhe, zavisno od političkog interesa.
Zaključak koji se može izvući iz Dodikovih i Vučićevih izjava jeste da iako se nominalno nalaze na istoj strani, njihove poruke pokazuju različite političke strategije. Vučić želi prikazati da je kriza završena i da je vlast stabilna, dok Dodik gradi narativ o trajnoj ugroženosti Srbije i Republike Srpske spoljašnjim silama. Ovakva razlika u pristupu može imati dugoročne posljedice po zajedničke političke projekte, ali i po percepciju javnosti.
S jedne strane, Vučićeva izjava da je „obojena revolucija završena priča“ ima cilj smiriti unutrašnje tenzije i pokazati sigurnost u stabilnost vlasti. S druge, Dodikovo insistiranje na nastavku procesa ukazuje na njegovu potrebu da stalno održava atmosferu prijetnje i vanjske opasnosti, kako bi konsolidovao sopstvenu poziciju. U tom sukobu narativa vidi se tipična balkanska politička dinamika – balansiranje između straha i sigurnosti, zavisno od trenutnog interesa političkih lidera.
